Budući da naša kolumnistica komentira članak koji nije objavljen na SBpus-u, za pretpostaviti je kako neki posjetitelji neće znati o čemu je riječ. Zbog toga predlažemo, ako nisu, neka pročitaju tekst Petre Puvače objavljen u petak 31. listopada, na Indexu, pod naslovom "Tko se tu za koga bori?".
Da se razumijemo odmah u startu. Ja sam iz Zagreba,
imam 60 godina, i mene rat „uglavnom"
nije zaobišao. U moju kuću sklonili su
se ljudi iz jednog drugog grada po kojem su padale granate i bombe i u kojem su
pogibala djeca. S takvim iskustvima došli su i „moji" štićenici, s malom bebom.
I da se razumijemo, odmah, u startu. U Zagrebu nisu letjeli meci ni padale
granate kao u Vukovaru. I nisu moji stariji susjedi strepili od novo
uspostavljene vlasti pobunjenih Srba i bradatih formacija nepoznatih nasilnika
uvezenih odnekud. Ali su umirali od
straha moji rođaci u Voćinu. Sve dok ih nisu masovno poubijali, poklali i
zapalili. Da se razumijemo, odmah, u
startu. Ja jesam bila u Zagrebu, ali sam osjećajima bila tamo, s njima. I
nemoćno gutala vijesti od ponekog pobjeglog i sa strepnjom čekala što će se tamo dalje događati.
„Ovi što vječno prosvjeduju, ovi što kukaju da im je teško, ovi što nemaju pametnijeg posla pa krivo iščitavaju i tumače tuđe riječi, e, za njih nemam niti trunke hvale. Ej, oprosti, bio si u ratu i sad bi do kraja svog radno sposobnog života trebao biti na mojoj grbači. Zajebi frende, tu nemaš moju podršku"?
I da se razumijemo, odmah, u startu. Moj tetak nije bio u
Zagrebu i njega rat nije zaobišao. Branio je svoj dom u Vukovaru zajedno sa
svojom ženom. I, kako mnogima odzvanja glas Siniše Glavaševića, tako meni, još
danas, odzvanja glas mog tetka. Javljao nam se telefonom kada je uzmogao.
Posljednji puta, tri tjedna prije pada Vukovara: „Branim svoj život", to mi odzvanja još
danas, ta zadnja njegova rečenica. Izgubio mu se svaki trag na jednom od mjesta
mučilišta, u hangarima Veleprometa. Kada (ako) pronađu njegovo tijelo, da kažem
njegovoj kćerki kako bi zgodno bilo staviti ovo kao epitaf: „Gle, sorry srećo, nisi imao sreće, rodio si se u Vukovaru".
Želi promovirati urbani diskurs
I da joj kažem
kako je taj epitaf sklepala Petra Puvača, koju je rat uglavnom zaobišao,
ali, eto, ona želi promovirati urbani diskurs o nečem što je bez veze, prljavo
i strašno. Jer, tako je to s ratovima.
Je li zbog toga ona kaže: „Nikome ne dopuštam da bude veći od
mene jer je eto bio u ratu"?
Tko to danas ugrožava njeno
samopoštovanje? I stavlja ju u vrijednosnu korelaciju s onima koji nisu imali
sreće? Od koga se ona osjeća ugroženom? Ah, taj prežvakani pojam, pohaban od
silne zloupotrebe! Jer, to zapravo ona poručuje. Ona diže svoj urbani
svjetonazorski rasterećeni glas protiv ugroze vlastitog identiteta. Tko su ti
koji čine zločin protiv ovakve jedne simpatične i humanitarno osviješćene mlade Zagrepčanke, „koja nije bila u ratu"?
Jesu li to „Ovi što vječno
prosvjeduju, ovi što kukaju da im je teško, ovi što nemaju pametnijeg posla pa
krivo iščitavaju i tumače tuđe riječi, e, za njih nemam niti trunke hvale. Ej
oprosti bio si u ratu i sad bi do kraja svog radno sposobnog života trebao biti
na mojoj grbači. Zajebi frende, tu nemaš moju podršku"? kao što piše Petra Puvača.
Ona daje lekcije o pravdi i pravednosti
Da ovo nije tek obični
glasić neke Zagrepčanke koja je „imala
sreće" pa je ostala prikraćena za razumijevanje i empatiju prema onima „koji nisu imali sreće", pokazuje
definiranje grupacije kojoj se obraća. Ona daje lekcije o pravdi i pravednosti
onima koji su radno sposobni, a žive na njenoj grbači.
Tko su ti kojima se ona
obraća? Koji radno sposobni branitelj živi na njezinoj grbači? Misli li na one
poput ovog branitelja s PTSP-ijem koji živi od 800 kn i koji se pokušao ubiti
samospaljivanjem neki dan? Ili, na one fantomske „lažne branitelje" o kojima
kruži priča, ali koje nitko nije imenom
i prezimenom prozvao? Zaista, kome se obraća ova mlada Zagrepčanka?
Gotovo da sam povjerovala
njenoj dobronamjernosti, eto, samo sipa nakupljeni gnjev, neki iracionalni
otpor prema skupinama koje bi htjele živjeti na njenoj grbači.
A onda me definitivno
zaskočila riječima: "Želiš
reć da je tebi i tvojoj obitelji teže što si u kolicima sa vojnom invalidskom
penzijom nego nekoj obitelji koja ima dijete sa cerebralnom paralizom pa je u
kolicima, ili nekome tko je ostao bez nogu zbog tumora kostiju?"
Prizemna demagoška argumentacija?
Zamislite tek, Petra Puvača,
kako su drske bile one tekstilne radnice što su tjednima uznemirivale
Zagrepčane samo zato što su ostale bez radnih mjesta, a toliko je ljudi bez
posla i toliki ne primaju plaće! Ili oni invalidi koji nemaju za kolica! Ili
djeca s posebnim potrebama koja nemaju asistenta u nastavi! Kakva je tek to
drskost! Kako se samo usuđuju maltretirati Vas, „koji ste imali sreće", sa
bezveznim zahtjevima - dok istovremeno ljudi nemaju za kruh, umiru od teških
bolesti, nemaju mogućnost platiti skupe lijekove!? Zaista, svima koji se zalažu
za rješavanje svojih problema, nedostaje elementarna socijalna osjetljivost. Izgleda da svi oni čine zločin i inkomodiraju vaš osjećaj za pravdu.
Zar uistinu ne vidite, Petra
Pavuča, koliko je prizemna ta vaša demagoška argumentacija?
Ljudima je simpatično
neposredno obraćanje, pričice u prvom licu, ova forma koja fingira pristupačnost i navlači na identifikaciju. Svrha
je ostaviti utisak kako čitamo „glas naroda", jednostavnu istinu iz srca našeg
susjeda, jednoga od nas. Takva forma sugerira odsutnost političke arbitraže,
podmeće spontanost i posljedično potiče povjerenje, jer to nije izišlo iz neke
političke kuhinje.
Je li tomu tako, draga Petra?
Vaše zadnje pitanje slikovito zaokružuje vaš, od politike, razdjevičeni istup. Koliko god nastojali kod čitatelja priskrbiti simpatičnost za
podmetnuto djevičanstvo, zadnje pitanje trebate postaviti sami sebi. Umjesto:
„I jebeš mi sve ako ja znam za što (ste)
se vi borite (borili)", pitaš sebe: „ A za što točno se ja ovdje borim?".
