U doba kampanje za referendum o braku pljucalo se po Željki Markić - u ime ljudskih prava. Između ostalog i tako što su se navodili njezini lažni citati. Njena izjava - kako bi radije prepustila brigu o djeci dječjim domovima nego ih dala na posvajanje homoseksualnom paru - preparirana je na način da se, umjesto dječjih domova, umetnulo „maloljetnički zatvori". Ako si se usudio skrenuti pozornost na netočan citat, proglašavan si mrziteljem homoseksualaca i primitivcem koji opstruira borbu za ljudska prava.

Prizivanje „tona" otkriva pomalo očajničku nadu da će mu naići pokoja riječ prebukirana domoljubljem, ili nekim sličnim „primitivnim i civilizacijski neprihvatljivim" sadržajem.  U tome je sva težina i smisao njegove rečenice.  I zato ove jurišničke postrojbe pucaju u sasvim krivu metu.

U doba akcije postavljanja čiriličnih ploča, instalirani su u javni prostor obrasci koji su sputavali mogućnost kritike tog čina. Svejedno, jesi li pokušao ukazati na nedovoljnu političku pripremljenost situacije na terenu: gdje djeca idu u odvojene vrtiće, a ratni zločinci šeću gradom, ili si pokušao privesti na svjetlo dana opće stanje duha u Vukovaru - u kojem živi percepcija o nepoštivanju žrtava i gdje je potpuno zanemarena briga i suosjećanje za žrtve - svejedno koje momente si pokušao suvislo artikulirati, u svakom pokušaju, interventno su dijagnosticirani: ustaštvo, nacionalizam, govor mržnje i diskriminacija manjina. I sve to u ime ljudskih prava.

Nažalost, mogla bih nabrajati nebrojene primjere uskomešanih poprišta na kojima se odvijala borba za ljudska prava, provodeći istovremeno neviđenu cenzuru zdravog razuma te slobode mišljenja i izražavanja. Ovo potonje spada u osnovna ljudska prava, zar ne? Ili, ja nisam dobro informirana?

Da je zaštita ljudskih prava postala ultimativna vrijednost - za koju moraš pustiti i zadnju kap krvi, radi koje moraš držati otvorene oči i ratnu budnost u najvećoj mogućoj mjeri - pokazuje i nasvježiji primjer s predsjednikom Ivom Josipovićem.  Kao da se ne radi o jednom samorazumijevajućem civilizacijskom postignuću koje jednostavno zahtijeva uređen sistem općih društvenih vrijednosti, permanentno održavanje svijesti o održavanju razine istih i civilizirano (naglašavam: civilizirano) praćenje njihove zaštite.

Josipović je rekao: „Mislim da je vrlo važno da osim fotografije imamo i ton".

Činjenica jeste da se Kolinda Grabar Kitarović još nije predstavila niti jednim istupom u javnosti kao predsjednička kandidatkinja. Činjenica jest da Karamarko prilično vješto uvodi K.G.Kitarović na političku scenu. Činjenica jest da izjave koje Karamarko daje u vezi nje djeluju gotovo iznuđene, jer novinari nasrću pitanjima. Činjenica jest da je takvim pristupom Karamarko stvorio poželjnu količinu  interesa u javnosti oko K.G.Kitarović. Platforma za kampanju je već odrađena, stvorena je  pozitivna slika o Josipovićevoj protukandidatkinji. Možemo napipati njenu auru sazdanu od  stručnosti, kompetentnosti, obrazovanosti, uljuđenosti.

Zato i nije čudno što Josipoviću staje knedla u grlu na sam spomen njezina imena. Upravo sve te osobine - koje su već utipkane u kolektivnu svijest birača, a da Kitarović još nije ni riječ prozborila! - predstavljaju sve ono pomoću čega je i on sam opijao narod u borbi za prvi mandat. A, kako vidimo, u ovoj rundi ne pokazuje neki drugačiji pristup. Zato gledamo predsjednika već pomalo ljutitog. Zbog toga njegov  polusmiješak, u maniri dobro odgojenog malograđanina, više ne može slati poruku o uglađenosti, finoći i umjerenosti.  Događa se efekt bumeranga. I zato ne može više šarenu lažu prodavati kao ekskluzivitet.

Jedino što mu preostaje, jeste prizivati ton suparnice. Jer, sve ovo što sad ima na raspolaganju - za moguću reakciju - sadržaj je kojim se i on sam reklamirao. Prizivanje „tona" otkriva pomalo očajničku nadu da će mu naići pokoja riječ prebukirana domoljubljem, ili nekim sličnim „primitivnim i civilizacijski neprihvatljivim" sadržajem.  U tome je sva težina i smisao njegove rečenice.  I zato ove jurišničke postrojbe pucaju u sasvim krivu metu.

Izvlačiti takvu nategnutu propagandu o kršenju ljudskih prava - optužujući Josipovića za čin u kojem on tobože ugrožava ravnopravnost spolova - odraz je shizofreničnog stanja u koje su upravo kojekakvi zagovaratelji ljudskih prava doveli cjelokupnu društvenu javnost.