SLAVONSKI Brod je dobio još jedan vrtić – Svarožić. U gradu poput našeg, gdje se glas brzo širi, a veze su čvrste poput korijena starog hrasta, nedavno otvorenje vrtića Svarožić trebalo je biti samo radosna vijest.

Slavonski Brod lider u brizi za mlade obitelji

Duspara otvorio i treći vrtić u godinu dana. Još dva u dogradnji.

Svečanost otvorenja novog vrtića, slike nasmijane djece, ponosnih roditelja i onih koji se politikom bave. Svi su radosni, sretni, uz osmijehe od uha do uha. A onda, jedan mali, iskreni glas prosuo je hladnu vodu na uljepšanu sliku. Rečenica izgovorena umiljatim glasom, jedne iskrene djevojčice – 'Ali... moja baka ne voli Dusparu' – učinila je ovu svečanost još zanimljivijom. Vrtići su se otvarali i otvarat će se, ali teško da smo čuli, ili ćemo čuti iskreniju dječju rečenicu od ove, u trenutku kad su sve oči uzvanika tog svečanog trenutka uprte u skupinu povlaštenih mališana koji trebaju prerezati vrpcu.

Ova dječja rečenica, koja je zapravo sasvim bezazlena, otkriva nešto mnogo dublje i važnije od samog trenutka nečije neugodnosti ili, pak, zabavljenosti. Ona je samo bistar podsjetnik na činjenicu kako djeca nisu samo svjedoci naših života, već i vrhunski učenici koji upijaju apsolutno sve.

Vjerujemo kako djeca ne znaju što je politika i to ih uopće ne zanima. Vjerujemo kako su naši komentari o politici, premijeru, predsjedniku, gradonačelniku, oporbi, ili bilo kome drugome tko je na našoj meti, za djecu su samo nebitna žamorenja u pozadini njihovog svijeta igara i crtića. Varamo se.

Djeca ne razumiju što je koalicija, ne znaju što je proračun, ali savršeno dobro znaju imena - Plenković, Milanović, Duspara,... Čuju ih za večerom. Čuju ih dok mrmljamo prebirući novine ili portale. Za Dusparu, ili druge osobe koje često spominjemo – za njih se vežu naši tonovi glasa, naš izraz lica, odobravanje, razočarenje ili ljutnja. Djeca ne analiziraju programe, ali zato čitaju nas, a da mi toga nismo ni svjesni. I tako djeca uče i nauče, na primjer, kako je u njihovu gradu Duspara neki važan čovjek... ili kako je bitan netko drugi o kome se stalno priča. A jedna baka koja je ovaj tjedna razotkrivena javno, očito ima vrlo jasan stav o Duspari. I dobro je da ga ima... daleko je to bolje od onog licemjernog. I svi bismo trebali imati svoj jasan stav. Dobar je on i za taštinu i za sujetu onog koji ga čuje o sebi. Jer - poznato je - političari su često u ružičastom balonu, okruženi samo onima koji im kimaju glavom.

No, ipak moramo biti svjesni kako ono što izgovaramo pred djecom nije samo skup riječi. Naše izgovorene riječi su alat kojim oblikujemo dječji pogled na svijet. Ako bismo ipak pred njima željeli izgovoriti rečenicu u kojoj izražavamo kako nekoga ne volimo, onda bismo takvu izjavu trebali popratiti i objašnjenjem zašto. Ako to ne učinimo, djeca uče kako je netko loš sam po sebi,... ili je taj netko po automatizmu neprijatelj čitave obitelji.

Ako nekoga etiketiramo po nekakvoj lošoj osobini, to može postati opasno. Može stvoriti predrasude, strah od drugačijeg mišljenja ili, kao u ovom slučaju, dovesti do neugodne situacije kada dijete ponovi ono što je čulo, potpuno nesvjesno težine i značenja tih riječi. Izraz ove djevojčice uopće nije bio zloban. On je samo odraz obiteljske atmosfere. Ona rečenica koja je za baku bila samo prolazan i usputan komentar, za dijete je postala činjenica koju treba podijeliti s glavnim akterom – Dusparom. Pokazuje to i onaj ljepši dio dječje naravi - iskrenost, izravnost, slobodu, neizvještačenost,... Kako odrastamo, sve navedeno, nažalost, gubimo.

Dakako, političke teme ne treba u cijelosti maknuti od djece ili skrivati. Odgoj na demokratskim načelima podrazumijeva i razgovor o vlasti, ali na način prilagođen djeci. Umjesto 'Duspara je loš!', možemo kazati – 'Ne slažem se s gradonačelnikom oko toga kako urediti igralište! Volio bih da je to igralište drugačije uređeno.'. Na taj način, dijete učimo kako je dobro imati drugačije mišljenje, kako se neslaganje ne treba pretvoriti u mržnju, i kako se kritika može temeljiti na činjenicama i argumentima.

Trenutak u vrtiću Svarožić, trebao bi biti lekcija za sve nas odrasle. Ovaj događaj nas je podsjetio kako nas djeca slušaju i kad mislimo da ne slušaju. I da njihove male uši ne znaju filtrirati riječi i rečenice. Njihove male uši hvataju sve - i naše najbolje namjere i trenutne ogorčenosti.

Djeca grade svoj svijet od riječi koje im poklanjamo, zato pazimo da temelj ne bude satkan od ljutnje, već od razumijevanja. I dok mi nastojimo promijeniti grad, dječji iskreni glasovi nas podsjećaju kako je najvažnija promjena ona koju unosimo u njihove duše.