OVAJ smo tjedan obilježili Dan socijalne pravde, upozorivši na poražavajuću činjenicu da slavonskobrodski Centar za socijalnu skrb naknadu isplaćuje na račune 1150 Brođana mlađih od četrdeset godina. Siromaštvo, dakako, nitko ne izabire svojevoljno, ali u državi u kojoj je minimalna mjesečna plaća niža od davanja Centra, barem kada su u pitanju višečlane obitelji, teško će se netko radije odlučiti za naporan i slabo plaćen posao odnosno neizvjesno iščekivanje hoće li plaća uopće 'sjesti' na račun nakon mukotrpnog rada.

Ipak, teško da se primanje zajamčene minimalne naknade Centra može nazvati životom, prije je to 'životarenje', uz koje nerijetko ide rad na crno, kopanje po kontejnerima, skupljanje plastičnih boca ili starog željeza. Mladi još i imaju izbor odlaska 'u bolji život', no starijima nerijetko preostaju tek takvi sivi dani.

No, i o svim drugim vrstama (ne)pravde mogli bismo puno govoriti osvrnemo li se na protekli tjedan. Primjerice, većina komentara na društvenim mrežama, vezanih za dolazak dvije nove izbjegličke obitelji u Slavonski Brod, išla je u smjeru osude jer pomažemo 'tuđima' dok 'naši' odlaze u Njemačku, trbuhom za kruhom. „Dajte njima takve uvjete kakve ima tih četrnaestero pridošlica i ostat će u Slavonskom Brodu" - glasile su 'poruke mira' Brođana ljutih na sustav i državu.

Šest godina u izbjeglištvu, šezdeset dana putovanja od Turske do Hrvatske, djeca rođena 'na putu', bez stalnog doma, seljenje, nesigurnost, nemogućnost pohađanja škole, život bez obrazovanja i prijatelja, nepoznavanje jezika i naviknutost na promjene - ipak sumnjam da bi Brođani željeli mijenjati uloge s tim 'pridošlicama'.

Sve je to ljudski. Svakomu je draže, ono što mu je bliže, a u tuđim se cipelama najteže zamisliti. Granice koje smo umjetno postavili, neprirodno dijeleći ovu (nekad) prekrasnu planetu, preslikane su i na naše umove te srca pa sada malo ljubavi i altruizma imamo prema onima koje ne poznajemo, čijim svjetovima ne pripadamo. Smatramo kako su ratni sukobi sada daleko od nas te kako Europa - područje mira i (kakvog-takvog) blagostanja, pripada samo nama. Poput male djece kojoj su ponuđene kockice čokolade - brzo grabimo za sebe jer smatramo kako nema dovoljno za sve nas te kako će netko sigurno ostati kratkih rukava. Kada bi svatko manje razmišljao tako, a više dijelio i uživao u zajedništvu, svima bi nam bilo drugačije.

Drugačije bi bilo i onima čije probleme također ne razumijemo jer ih sami ne proživljavamo. O nepravdi koja im se svakodnevno nanosi, ovog su tjedna hrabro progovorile i Brođanke s invaliditetom. Osuđene na život u kolicima njihove karizmatične osmijehe i otvorene karaktere, neprestano sputavaju prepreke na koje nailaze u svijetu oko sebe. Niti u jedan kafić, trgovinu, javnu ustanovu, ne mogu bez pomoći drugih. Ispunjavanje formulara i predaja dokumentacije ispred zgrada kojima bi pristup trebali imati svi, njihova je svakodnevica koja ne samo da ponižava, nego i rastužuje. Tako hrabre i snažne osobe, ne bi se trebale osjećati bespomoćno. Nasreću, i pisanje medija ponekad pomogne pa je tako jučer objavljena i lijepa vijest - župan Marušić nije se oglušio na molbe pa će zgrada Županije uskoro imati dizalo.

Popisu obespravljenih svakako treba dodati i radničku klasu. One koji čitavog života šutke i pognute glave rade, uzimajući ono što im se nudi i pruža, ne tražeći puno zauzvrat. Tijekom proslava firmi, predstavljanja velikih postignuća i dobrih rezultata, to su oni koji ostaju u pozadini, a zapravo su zaslužni za sve. Isto su tako, to oni na čija leđa ide teret kada stvari krenu nizbrdo. HŽ Cargo, u suradnji s tvrtkom Održavanje vagona, organizirao je primopredaju prve od pet obnovljenih starih manevarskih lokomotiva. Gospoda u odijelima, rukovanje, pompozno prolaženje kroz hale, glazba, dim te izjave za medije. U pozadini svega - radnici i potpuna tišina. Oni koji su najviše imali za reći, nisu dobili priliku kazati ništa. Tužna slika kontrasta radničkih i 'gospodskih' ruku, podsjetila je na uzroke nepravde i odgovorila na pitanje zašto čitavo vrijeme idemo u krivom smjeru. Tako će biti dok god gospodska odijela budu ispred radničkih, a imidž i slika neke tvrtke ispred stvarnog stanja. Dok god manjina na leđima većine zarađuje basnoslovne cifre, a u međuvremenu pravi radnici od svog rada jedva preživljavaju.

Ipak, i sami mediji mogu okriviti sebe jer ni u jednom trenutku mikrofon nisu okrenuli prema onima kojima su tada pripadala svjetla reflektora.