IAKO su Slavonski Brod proteklog tjedna posjetila čak dva Plenkovićeva ministra, Brođanin Zdravko Marić i Zagrepčanin Marko Pavić, prvi tolerantniji od drugog na 'sitničava' novinarska pitanja, mada je najavljen nastavak važnog Win-Win projekta za budućnost romske djece u Slavonskom Brodu, održano Gospodarsko-socijalno vijeće kao i različiti božićni programi na korzu,... usprkos tomu što je pao prvi pravi ovogodišnji snijeg koji je grad uistinu preobrazio u bajkovit kraj, ništa od toga neće zauzeti mjesto u ovom komentaru tog bogatog tjedna koji je iza nas.

Razlog tomu je jednostavan - jedna je tema po važnosti nadmašila sve navedeno. Radi se o grafitu u Ulici Petra Krešimira IV. zbog kojeg se obrazi normalnih Brođana već dva tjedna crvene. Neugodno im je u ime drugih, ali i zbog sebe samih, neugodno im je u ime svoga rodnoga grada, a stide se i zbog mogućnosti da su strašne riječi, ispisane bojom crvenom poput krvi, vidjeli i oni kojima su upućeni - sirijski doseljenici u taj mali Brod na Savi. „Odlazite, paraziti!", tako glasi teška poruka koja vrišti sa slavonskobrodskog nebodera smještenog uz korzo, a koju bi malo tko želio uvrstiti u svoj rječnik. Ipak, svim su prolaznicima, posebice onima koji su grafit vidjeli, ali su to prešutjeli ili se protiv njega nisu pobunili, u usta stavljene te riječi. A do pisanja SBplus-a, nije se pobunio nitko, mada smo tjedan dana pričekali kako napuhivanjem teme ne bismo poticali takva ponašanja.

Sudeći prema onomu što su se neki usudili napisati u komentarima o tom slučaju, čini se da bismo, kada bi zidovi njihovih kuća i stanova imali uši, čuli i puno strašnije stvari od one koju je 'čula' fasada slavonskobrodskog nebodera. No, od prosječnih 1500 pregleda na portalu SBplus, podršku je takvim grafitima dalo mizernih sedam ili osam komentatora. Da, oni su glasniji jer komentiraju, uočljiviji su jer se nadopunjavaju u svojim izlaganjima ispod tekstova, anonimno šireći govor mržnje pod krinkom prava na slobodu govora i mišljenja. Nasreću, očigledno je kako oni ne predstavljaju Slavonski Brod jer su neznatni u odnosu na one koji nisu imali potrebu komentirati takve natpise. Pitanje o tomu je li i njihova šutnja jednako strašna, za neku je drugu temu.

Jedan od komentatora prigovorio je, čak, što smo se braneći izbjeglice pozvali na riječi isusovca Tvrtka Baruna koji je kazao kako su problem Europe kršćani, a ne muslimani kojih je tek šest postoji te nas nazvao beskičmenjacima jer jedan dan pljujemo crkvu, a drugi nam put ona služi kao uporište za teze. Neuko je tada izjednačio instituciju s osobama koje je, nasreću ili nažalost, čine te pokazao kako je ljudima danas i dalje bitnije tko govori, nego što zapravo govori. No, dobre svećenike poput Baruna njihovo stado ionako rijetko želi u cijelosti slušati i slijediti. Suviše su im tada sukobljeni iskonski osjećaji i karakteri s prevelikom količinom dobrote i altruizma koje takvi 'pravi' ljudi propagiraju. Za jednog je prosječnog vjernika, samim time i grešnika, potpuno shvatljivo i razumljivo, teško u cijelosti živjeti duh kršćanstva onako kako ga je zamislio Isus - okretanjem drugog obraza na prvi šamar, bacanjem kruha umjesto kamena i ljubljenjem bližnjega svoga (pa bio on i musliman ili Sirijac) kao samoga sebe.

Pisati danas može tko god to želi, a društvene mreže, privatne internetske stranice, raznorazni portali i blogovi, pružaju mogućnost da svatko izrazi svoje mišljenje. Možda se danas, stoga, pisanjem sve teže mijenja svijet. Nekada se radilo o alatu kojim su se služili rijetki pa je, stoga, itekako imao težinu. Danas se njime služe mnogi, bez obzira na to što rijetki to čine dobro i kvalitetno.

Ne umišljajući si kako mi pisanjem mijenjamo puno, dozvoljavamo si sreću, zadovoljstvo i osjećaj ispunjenosti što u djeliću mikrokozmosa ipak radimo male pomake pa je i odluka gradonačelnika Mirka Duspare o što hitnijem uklanjanju spornog grafita sa slavonskobrodskih ulica, kao i poruka tolerancije koja ju je pratila, razumljivo, izazvala naše zadovoljstvo. To ipak daje snagu i vjeru te kao da poručuje - koliko god da su od većine glasniji oni malobrojni, možda uporniji i ustrajniji, toliko su od njih jači razum i dobro. Vjernici, opet samo oni 'pravi', rekli bi - viša se sila pobrine za sve, a Đorđe Balašević otpjevao bi 'ne'ko to od gore vidi sve... postavi na svoje mesto svako dobro, zlo jos pre... sve vide oči sudbine'.