ŠEST godina života proživjela je jedna djevojčica. Šest je godina imala da uspije vidjeti sve lijepo i ružno na ovom svijetu, šest godina da se nagleda svojih petero braće i sestara, da izljubi svoju majku i svog oca, da nauči nove igre. Samo šest kratkih godina u kojima je, ne želeći to, pješice prešla tolike zemlje, krenuvši iz one u koju, kako kaže pisac Siba Shakib, i Bog dolazi plakati.

Tko ima pravo zaustaviti čovjeka i reći mu da se vrati odakle je došao, da se okrene natrag u ruševine, među granate i neprijatelje, da zagazi u krv svojih najmilijih i u toj se krvi uguši.

Madine Hussiny bila je dijete Afganistana, dijete koje je 21. studenog 2017. godine poginulo u naletu vlaka kod Šida. Njezini roditelji optužuju hrvatsku policiju da je do nesreće došlo nakon što su ih po mraku doveli do tračnica i natjerali da se vrate natrag u Srbiju, odakle su i došli. Samo nekoliko metara kasnije, dok su hodali po tračnicama kroz mrak, naišao je vlak i svi su se uspjeli maknuti u stranu. Svi osim Madine. Dobro zapamtite to ime. Da, Madine je bila samo još jedna izbjeglica. Ne, Madine nije poginula, nju smo ubili svi mi.

Prije dvadesetak dana, ravnatelj Isusovačke izbjegličke službe za jugoistočnu Europu, Tvrtko Barun, mirotvorac i dobrotvor, posjetio je Slavonski Brod kako bi, znakovito, ljudima u ovom dijelu Hrvatske na održavanju okruglog stola ukazao na izazove s kojima se izbjeglice svakodnevno suočavaju i podučio ih koje su to sve mogućnosti koje im možemo pružiti.

Upitana zašto se baš u Brodu održava taj okrugli stol, Iva Sedlić iz Europskog doma Slavonski Brod, samo se nasmiješila i rekla kako je potrebno da se takve stvari održavaju diljem Hrvatske, a ne samo u Zagrebu… jer izbjeglice su posvuda oko nas i svi im zajedno trebamo pomoći.

Možda nije mislila da su izbjeglice doslovno svakodnevno oko nas, ali prema Facebook statusima, dojavama i pričama ljudi s područja Sibinja, Brodskog Stupnika i Brodskog Varoša, čini se da to i nije tako daleko od istine.

Tiho tiše k'o padanje kiše… već se danima šapuću tajne o tome, a službenih policijskih priopćenja nema. Mediji se tu i tamo oglase, ali se, uglavnom, sve zataškava, ljude se izruguje zbog preuveličavanja. Nitko ništa ne zna. Opet je to znanje tako prokleto krhko.

Ljudi često jesu slijepi, ali toliko glupi baš i nisu. Sami sebi, postiđeno, u bradu govore kako naši Romi ne izgledaju tako, ne govore engleski, ne pitaju za smjer, ne pješače kilometrima. Tko su onda ti stranci s ruksacima na leđima? Zašto hodaju našim njivama, nasipima, zabitim selima?

I nitko da konačno prevali tu strašnu i tešku riječ 'izbjeglica' preko usta. Kao da je se bojimo, kao da ćemo i sami biti prognani zbog nje. Riječi. A stvarnost je da ih se nismo riješili kao što smo mislili i željeli, da Europa svojim maćehinskim odnosom nije uspjela odbiti one koji imaju samo jedan izbor - ići naprijed, bilo kamo i ne osvrtati se više nikad. Na mjestu koje zovu domovinom za njih ionako više nema mjesta. Oni pokazuju kako nemaju što izgubiti - bilo to pješačenje njihovo posljednje životno hodočašće ili pak spas, prilika za bolji život.

I dok mi raspravljamo tko je heroj, a tko zločinac, dok se svađamo zato što netko naše bitke naziva drugim imenima od onih koja smo im mi sami nadjenuli, dok proklinjemo stranačke protivnike, vrijeđamo drugačije i širimo mržnju... jedne su malene oči zauvijek sklopljene. I dok mi čuvamo i branimo vlastite svetinje, svoje riječi koje pišemo velikim početnim slovom, nikakve nas velike riječi ne sprječavaju kada treba gaziti tuđe svetinje.

Malena stopala, šest godina mlada, pobjegla su iz Afganistana da bi na granici Europe, vratima slobode i demokracije, bila zgnječena i zaustavljena. Jedna je majka ostala bez voljene kćeri. Još je jedno nedužno dijete postalo žrtva sustava. I umjesto da nakon njezine smrti, kao nakon smrti nekih nama Velikih, malo zastanemo i odamo joj počast, zapalimo naše lampione, pokažemo koliko nam je žao i koliko suosjećamo, odmah su počela prepucavanja tko je bio odgovoran za sigurnost tih ljudi i na čijem se točno komadiću zemlje dogodio nemili događaj.

Vani je hladno, pao je prvi snijeg i normalan čovjek koji je čuo gradska šuškanja ne može a da se ne zapita koliko ih je još skriveno u nekom grmu, kanalu, rupčagi, šumi. Bez hrane, vode i odjeće.

Ja ih zamišljam i sramim se. Neugodno mi je što tako loše misle o nama dok drhte gladni i prljavi. Pitam se mrze li nas. Neugodno mi je što narod koji je prije četvrt stoljeća bio izbjeglica danas okreće glavu od ljudi iste sudbine.

I ne, dragi čitatelju, to nisu oni koji se raznose, to nisu oni koji se zalijeću vozilima u mase. Takvi ne prelaze tisuće kilometara pješke. To su samo ljudi, a Čovjeka se ne treba bojati. Strah nas treba biti samo nečovjeka.

Mi smo si dali to pravo da odlučimo tko će živjeti, a tko umrijeti, komu će biti pružena nova prilika, a tko će biti gurnut natrag u jamu. Mi smo stvorili zakone, nacrtali državne granice - tu smiješ, a tu nikako ne. Kada je Europa odlučila i zapovjedila da je dosta, poslušna se Hrvatska naredbi morala pokoriti. Znamo iz povijesti kako se takvim odlukama ne treba protiviti.

Drage moje izbjeglice srca, kada ćemo shvatiti da smo svi jednaki, da su jezici kojima govorimo, nacije kojima pripadamo, boja naše kože, spol ili vjera samo prolazna obilježja slučajno nam dodijeljena po rođenju. Nitko ih nije imao prilike birati, a ipak se mi danas ponašamo kao Izabrani.

Kada sam prije dvadesetak dana u vezi spomenutog okruglog stola naslovom upitala čitatelje bi li pozvali izbjeglice za svoj blagdanski stol, neki su pokušali biti duhoviti pa su rekli da slobodno mogu doći i sjesti za njega ako jedu pečenku, a većina se komentatora složila da imamo dovoljno naših ljudi kojima je potrebna pomoć.

A tko su svi oni ako nisu naši? Svi smo osuđeni na ovaj jadni napaćeni planet, svi smo jednako mali, svi ćemo završiti na istom mjestu. I zašto se naše različitosti i običaji trebaju tolerirati i razumjeti, a njihovi ne?

Zašto je politika uvijek iznad malog čovjeka umjesto u njegovoj službi? Tko ima pravo zaustaviti čovjeka i reći mu da se vrati odakle je došao, da se okrene natrag u ruševine, među granate i neprijatelje, da zagazi u krv svojih najmilijih i u toj se krvi uguši.

I ako već ne želimo, ne možemo, ne znamo ili ne smijemo pomoći, onda im ne moramo ni odmoći. Ako ne želimo pružiti ruku, ne moramo niti odgurnuti dublje u provaliju osobu koja je pruža.

Nijedna životinja ne nanosi svojoj i drugim vrstama onoliko boli koliko čovjek nanosi čovjeku. Životinja ubija jer mora, čini to brzo, iz potrebe. Čovjek uživa u tuđoj boli, podmeće nogu izbjeglicama koje bježe, tuđom se patnjom naslađuje, a opravdanje za to pronalazi u svim onim obilježjima različitosti.

Takvom čovjeku je za mržnju dovoljna i činjenica da netko ne jede svinjetinu ili da se klanja pet puta dnevno.

Od te se mržnje ne može vidjeti osoba, ne može se vidjeti da je pred nama netko tko se smije, plače, zijeva, pjeva, netko tko je gladan, komu je hladno, netko tko je izgubio dom i majku, netko komu treba zagrljaj… od te mržnje ne vidimo kako pred samima sobom stojimo mi. Sami.