IZA Brođana je težak tjedan. Kao i svake godine početkom svibnja, prisjetili su se nedužnih civila koji su poginuli krvave nedjelje, 3. svibnja 1992. godine koja je za Slavonski je Brod počela već rano ujutro. Prema tadašnjim zapisima, u 7.18 sati na sela Zbjeg i Dubočac ispaljeno je oko petsto granata, a u 8.39 napadnut je i Slavonski Brod.

Tog je dana 'uzbuna' svirala pet puta. U sedam navrata, do 11.22 sata napadan je savski most, a raketama i takozvanim „krmačama" napadnuta su i radnička naselja Budainka i Jelas, kao i Pilareva i Krajiška ulica te Tvrđava i Željeznički kolodvor. U tim je napadima poginulo šesnaest osoba, od čega šestero djece. Ranjeno je 60 osoba, od čega 30 teško. Do kraja rata, Slavonski Brod izgubio je ukupno 29-ero nedužne djece.

Njihove su majke i ovog puta, pred spomenikom „Djevojčica", ispred Osnovne škole Hugo Badalić koju su pohađala brojna stradala djeca iz gradskog Naselja Plavo polje, ispričale djeliće svoje životne priče koja je potrajala puno duže od one koju su imali priliku doživjeti njihova djeca, prekinuta u igri.

Sjećanja su za neke bila prejaka pa nisu uspjele dovršiti sve što su o svojoj djeci željele reći, no iskrene emocije kakve se danas rijetko sreću, zabilježene su u snimkama koje znače uspomenu na sve te nevine žrtve. Dan je to kada su samo one bitne, kada nijedan političar ne staje pred kameru jer nitko osim majki nije dostojan govoriti o onomu što su proživjele zajedno sa svojim obiteljima.

I dok su njima ostale samo uspomene koje polako blijede i bol koja je svake godine sve jača, gotovo tri desetljeća nakon rata i dalje se dižu spomenici. Ovog je tjedna jedan visok tri i pol te širok jedan i pol metar, izrađen od istarskog kamena i slavonskog hrasta, niknuo na ulazu u slavonskobrodsku tvrđavu. Tu će stajati u spomen na pripadnike Treće gardijske brigade „Kune". Treba li sada tu nekomu, znači li kome išta, hoće li donijeti štogod dobra te bi li oni koji su poginuli pod grbom koji je sada na njemu, bili ponosni na današnju Hrvatsku - pitanja su koja je najvjerojatnije najbolje ostaviti neodgovorenima. Udovicama koje su pod njim položile bijele ruže nitko više ne može vratiti zauvijek izgubljen, ali ne i izbrisan dio života.

Premijer Plenković i predsjednica Grabar Kitarović u Okučanima su svečano obilježili 24. obljetnicu vojno-redarstvene operacije „Bljesak”, jednu od najvažnijih i najvećih akcija kojom je u manje od 32 sata oslobođeno petsto četvornih kilometara dotad okupiranog zapadnoslavonskog teritorija. Akcija je započela 1. svibnja 1995. godine u ranim jutarnjim satima, a u njoj je sudjelovalo oko 7200 pripadnika Hrvatske vojske i specijalne policije.

Gotovo četvrt stoljeća kasnije, na Prvi se maj malo tko u Slavonskom Brodu sjeti Domovinskog rata. Vrijeme je to za vedrije i lakše teme. S druge strane, malo tko je još ostao u rodnom gradu i županiji za koje ga vežu i takve crne uspomene.

U međuvremenu, luksuzni kruzeri uplovljavaju u Slavonski Brod. Putuju rijekom Savom preko koje su letjeli neprijateljski razarači i kojom je tekla krv onih koji nisu imali sreće doživjeti sadašnjicu. Bogati gosti iz cijele Europe, razgledavaju taj Brod na Savi, dive se ili čude njegovim znamenitostima i pojedinostima te potom odlaze, nastavljajući živjeti nekakvim drugačijim životima, različitima od onih koji su zadesili Brođane. Možda im se čini da smo zastali u vremenu, a možda, pak, i sami žale za takvim smirenijim životom u malom gradu.

Prolazeći slavonskobrodskim ulicama, ti su turisti prolazili i pokraj nekih napuštenih, davno zaboravljenih kuća i zgrada. Toliko zaboravljenih da se u njima, u samom središtu grada, mjesecima do neprepoznatljivosti moglo raspadati tijelo, do te mjere da je nemoguće utvrditi radi li se o muškarcu ili ženi. Mada nema službene potvrde tvrdnji o lešu koji je ovaj tjedan pronađen u napuštenoj kući, mnogi nagađaju kako se radi o beskućniku koji je tu boravio, za što su znali mnogi Brođani. U svojoj je smrti bio zaboravljen jednako kao i za života. Napušten u miru, kao što su mnogi u uniformama to bili u ratu.

Tko god bila ta osoba, umrla je sama. Bez ikoga kraj sebe da joj stisne ruku, posluša zadnju rečenicu ili udijeli posljedni topli utješni zagrljaj. Tko zna bi li još imala što poručiti svijetu, je li mogla biti spašena i kojeg je dana i sata udahnula posljednji zrak. Možda je u obližnjem kafiću tada treštala glazba, možda su ispred kuće prolaznici razgovarali, možda je netko na obližnjem parkiralištu taman ostavljao automobil, a možda su se ruševini tada čudili neki turisti sa skupocjenih kruzera.

Na neka pitanja život ne daje odgovore.

Sutra počinje ramazanski post i trajat će 29 dana. Običaj suzdržavanja od različitih materijalnih dobara, kažu, karakterističan je za većinu religija, a ipak, netko posti dobar dio svog života i ne svojom voljom. I kad prođu dani posta, on za takve, htjeli - ne htjeli, i dalje traje. Tek ono što se da pronaći u kanti za smeće ili što udijeli kakav milostiv sugrađanin, prekida ružan osjećaj gladi koja podsjeća da je smrt nezamislivo blizu.

Sve to događa se danas, kada pola onoga što u trgovinama skupo platimo, završi u kanti za smeće.

I ovog su vikenda Brođani tvrđavu napuštali punih vrećica. Okruženi cvjetnim mirisima i bogatim bojama dvanaestog Florafesta, izgledali su kao da žive u nekom savršenijem, boljem svijetu. Ponekad samo ono što nam je priroda dala, može donijeti istinsku sreću.