SVAKI pošteni hrvatski radnik u svom je dugom i mukotrpnom radnom vijeku barem jedno čuo rečenicu: „Svi ste vi zamjenjivi." Izgovaraju je često malo manje pošteni hrvatski poslodavci koji misle da se mogu ponašati kao goniči robova jer su imali sreće roditi se pod sretnom zvijezdom i postati nekomu šef. Oni svoje radnike ne gledaju kao suradnike i nekoga tko na leđima nosi njihove tvrtke, nego kao nezadovoljne parazite kojima ne smiješ dati ni prst jer će ti, u suprotnom odgristi cijelu ruku. U samo tjedan dana od svojih sam poznanika čula slične priče. Ispričat ću vam nešto o njima.

Slučaj prvi

Ivan (28), Brođanin

Zaposlen od svoje punoljetnosti. Jedna od onih priča - pametan mali, ali nije htio učiti. Kao da bi mu učenje nešto bitno promijenilo. U Hrvatskoj se i s diplomama radi poslove koje je radio Ivan. Uglavnom teške, prljave, znojne, fizičke, one na kojima se ostavlja zdravlje. Posljednjih je šest godina u pogonu velike proizvodne firme. Sve ide, i doslovno i u prenesenom značenju, 'kao po traci'. Nažalost, sve to ide preko leđa radnika koji su potplaćeni i kojih je premalo. Prekovremeni se, naravno, ne naplaćuju. Šuti i radi, daj sebe za firmu, a kada nam više ne budeš trebao - samo ćemo te šutnuti - poznata je to maksima industrijskih giganta. No, Ivan je u ime hrabre skupine svojih kolega odlučio naglas reći: „Dosta je! Smjene od deset sati nisu normalne. Premalno nas je. Trebamo još ljudi za toliki posao.". Odgovor je bio poznat: „Komu ne valja ili ne odgovara, slobodno može ići. Na birou ima toliko nezaposlenih. Svi su zamjenjivi.".

Slučaj drugi

Claudia (37), Zadranka

Ako ste mislili kako je tako samo u Slavoniji, a tamo negdje, 'in a land far far away', rastu ruže, prevarili ste se. Istog smo mi soja. Osam godina u turističkoj agenciji Claudiju je naučilo poslu. Iako majka, nije joj bilo teško za razvoj kompanije raditi nedjeljama, blagdanima. Mnoge je Božiće, Nove godine i rođendane najmilijih provela na telefonu ugovarajući turističke aranžmane. Ignorirala je podivljalu štitnjaču, davala se sto posto. Sve to za ono što zovu 'prosječnom hrvatskom plaćom'. Zauzvrat je dobila - jedan za drugim - ugovore na određeno, izrabljivanje, iživljavanje, nenormalne radne smjene i neplaćene sate. Pogađate, odlučila je također reći: „Dosta!". Vrsnu radnicu, poslodavci su prepustili nekom drugom ne žaleći previše. Sjećate se, ionako je zamjenjiva. Strahovali su samo što je time željela postići, hoće li ih koštati otpremnine ili želi li ih ucijeniti za veću plaću. Mislili su, još jednom, kako su pametniji.

Razmotrimo malo tezu o zamjenjivosti. S njom, zapravo, filozofski, jezično, moralno i vrijednosno, ništa nije krivo. Prema posljednjoj američkoj procjeni svjetske populacije, ovaj planet nastanjuje 7,7 milijarda ljudi. Bili bismo prilično samopouzdani i sebeljubljivi kada bismo mislili ili vjerovali kako nas nitko od njih ne može zamijeniti. I mada češće gledam sadržaj, nego tko je i što je onaj tko ga izgovara (što većina, ipak, smatra bitnijim), u opisanim je slučajevima jasno zašto je krivo tako se obraćati nekomu tko je u ono što pripada tebi uložio cijeloga sebe. Ti gospodari svemira tom rečenicom žele samo jedno - poniziti druge kako bi sebe učinili većima. Posebno to vole izgovoriti oni koji u šaci, zbog poznavanja životne situacije svojih zaposlenika, drže egzistenciju čitave njihove obitelji. Ponekad se pitam, odakle izvire ta želja za gaženjem leševa kako bi se došlo do cilja i je li moguće da su ti ljudi sretni. Očigledno je, naime, da nisu pronašli to što traže jer neprestano nešto 'ganjaju'. Uvijek žele više, veće, bolje. Dakle, i dalje nisu zadovoljni.

No, nasreću, vremena u kojima su živjeli naši roditelji koji su na takve odgovore morali pognuti glavu i trpjeti nakon toga još gore radne uvjete, polako prolaze. Otvaranje granica, poznavanje jezika, educiranost, informiranost, a tek onda obrazovanost, kao i veći broj prilika te mijenjanje karijera kao normalni tijek života - promijenili su omjere snaga. Mnogi 'Šefovi i Šefike' to, na vlastitu žalost, kao u gore opisanim primjerima, nisu shvatili.

Jer kao što su radnici zamjenjivi, tako su danas zamjenjivi i poslodavci. Stoga su odgovor u oba 'naša' slučaja bila okrenuta leđa i polazak u nove radne i životne avanture. Strah je ono što najviše koči, sprječava nam da se razvijamo, mijenjamo, napredujemo. Stvaraju ga oni kojima je zgodnije da se nalazimo u takvom stanju jer smo im takvi, zarobljeni u mraku, puno korisniji. Koliko god bili okruženi pesimizmom i tužnim pričama o odlasku mladih iz Slavonije, ali i čitave Hrvatske, ipak trebamo priznati - oni danas barem imaju izbor, na rečenicu: „Zamjenjiv si!", ne moraju pognuti glavu i nastaviti robotski raditi, imaju privilegiju, mogućnost pa i pravo na nju odgovoriti: „Baš kao i svi mi! Baš kao i svi vi."