PRIBAVLJANJE novog identiteta, kupovina krivotvorenih hrvatskih osobnih iskaznica i putnih isprava, zarada od petnaest tisuća eura - možda sve to zvuči kao niz natuknica radnje tipične za neko podzemlje, a ne pitomi gradić uz Savu, no upravo su se takve prijevare događale (i) unutar Policijske uprave brodsko-posavske, čija su dva službenika ekspresno (12. studenog) udaljena s radnog mjesta.

Pretpostavka da su nevini, dosad uzorne policijske službenike, štiti od mogućeg otkrivanja identiteta - dok im se ne dokaže krivnja.

Sustav je to zaštite osobnih podataka koji često zakaže kada je dosljednost u pitanju. Pa smo se više puta posvjedočili kako stigmatizirane u društvu postanu žrtve, a ne počinitelji. Točnije, u javnost dospiju imena i lica onih nad kojima je zločin počinjen, a ne oni koji su ga počinili.

Razlog skrivanja identiteta zločinaca - prilično je jasan. Ulica ne može i ne smije suditi nikomu, a dani kada je rulja linčovala i kamenovala pojedince bez pravednog suđenja u većini su dijelova ove planete, nasreću, iza nas. Jer, ulica zna i pogriješiti. 

Ipak, batinanje objektivima kamera i fotoaparata te medijski linč, nešto je što javne osobe obavezno doživljavaju pri uhićenjima - dakle, prije no što im je dokazana krivnja. Mnogi tada barataju njihovim punim imenima i prezimenima, a sve prati prikaz njihovog lika kako se nitko ne bi zabunio oko osobe o kojoj se govori.

No, u puno ozbiljnijim slučajevima od političko-gospodarskih malverzacija, poput - primjerice - zlostavljanja i mučenja djece, identitet počinitelja nadležni također kriju 'kao zmija noge'.

Kada samo analiziramo svoje osjećaje prema nekomu tko je tako jako zgriješio, takva se odluka čini racionalnom. Na društvenim mrežama mnogi bi ljude na lomače slali i za puno manje grijehe, poput neslaganja u političkim stavovima. Što bi tek onda bilo s onima koji najtežu zamislivu kaznu i zaslužuju - ali ne od ulice, nego od pravosuđa.

Svatko tko je osjetio ili dao pravu roditeljsku ljubav, na primjer, osudio bi biološke roditelje jedne hrabre djevojke koja je ovaj tjedan pristala putem portala SBplus podijeliti svoju priču. Opisala je svoj put od osječkog Centra za socijalnu skrb do nove obitelji s kojom i danas živi u Brodskom Stupniku, dopustila drugima da kroz njezine oči vide cijeli proces posvojenja.

Ne pitajući za okolnosti njezine najranije priče, mnogi bi 'kao iz puške' osudili one koji su napustili takvo krasno stvorenje. Osudili bi ih na najgoru moguću kaznu.

No, dio onoga što upravo nju čini tako krasnom je i ta različita reakcija na nepravdu koja joj se u djetinjstvu dogodila.

Niti jednom riječju prozvati, osuditi, zamjerati, nego samo (i uporno) zahvaljivati na svemu dobrom - odlika je velikih ljudi. I ta se odluka sviđa i onoj većini nespremnoj za taj stupanj razvoja. 

Te velike ljude zovemo pozitivcima, optimistima, osobama sa zaraznim osmijehom, no oni (samo) dišu punim plućima. Ne osvrćući se na loše i/ili, barem, prvenstveno slaveći dobro.

Dakako, i takvi su ponekad tužni, nesretni, nezadovoljni. Teško im je jer su nezaposleni, rastuže ih neizbrisiva sjećanja, mračne uspomene.

Ipak, ljudi poput sanjane Sanje i one velike i one male mogu naučiti kako ne biti dio pomahnitale bijesne rulje koja na nasilje odgovara istom mjerom. Ona pokazuje kako psihologija mase i disperzija odgovornosti, kada se nastupa kao dio kolektiva, ne mogu biti izgovor ni za kakvo počinjeno zlo. Pa makar se ono što činimo događalo kao odgovor i kazna za nešto još gore.

Kada bismo, od sitnica pa sve do velikih stvari, odlučili biti sličniji Sanji, i društvene mreže postale bi ljepše mjesto. Kao na onih nekoliko sati kada o njoj i njezinoj priči nitko nije imao nešto zločesto ili zajedljivo dodati, nitko se nije imao čemu narugati, što zamjeriti, koga prozvati. Nije li takav svijet (pa makar bio i virtualni) ljepši nego onaj kojim svakodnevno 'skrolamo'? U slučaju potvrdnog odgovora, to novootkriveno milosrđe prema drugima, trebali bismo primjenjivati bez iznimke i jednako za svakoga.