S obzirom na najnoviju „političko-sigurnosnu situaciju" u Slavonskom Brodu (i šire), za gradonačelnika Mirka Dusparu ne vidim ni primjerenije izreke od naslovljene, ni boljeg primjera dugovječnog korištenja njena sadržaja od navedenog Tita – ako želi politički preživjeti.

Naime, (nazovi) politički, a u stvari osobni i grupni ratovi za proračun, sinekure i druge prinadležnosti koje novokomponirana hrvatska demokracija sobom nosi, na ovim prostorima, s vrlo kratkim prekidima, traju već sedamnaest godine.

Poučak Mare Pavelić

Za prvi (unutarhadezeovski županijski) rat, koji je počeo 1993., moglo bi se kazati kako je bio i politički, jer se vodio između lokalpatriotskih demokrata, predvođenih „šokcem" Zdravkom Sočkovićem i etatističkih autokrata predvođenih „došljom" Jozom Meterom. Sve poslije toga bile su obične birtaške makljaže oko postizborne podjele plijena. Razlike su bile vidljive samo u sredstvima koja su tijekom borbi koristili „ratnici".

Dok se npr. notorni lider HDZ-a Zdravko Sočković razvio u opasnog lukavca, koji zakulisnim dvorskim intrigama ne prestaje mutiti vodu, kako se ne bi vidjelo da iz te bare najviše koristi ima upravo on, dotle se (bivši) lider županijskog SDP-a Mato Gavran, kada nije postao župan, odnosno predsjednik Županijske skupštine, ponašao kao Mara Pavelić, koja je navodno rekla – Jebem ja Hrvatsku u kojoj moj Ante nije poglavnik.

Nije politika kurva nego oni koji ju takvom čine

Iako (nazovi) politička tuča oko podjele postizbornog plijena nije brodska specijalnost, moglo bi se reći kako je ona, u hrvatskim razmjerima, po učestalosti i obujmu, prva, a po sredstvima koja se u njoj koriste, zadnja.

Nigdje, kao u Slavonskom Brodu, nije došlo do tolikih unutarstranačkih podjela. Nema relevantne političke stranke koja se nije jednom ili više puta dijelila, po principu „do istrage vaše ili naše", a na prste jedne ruke bi se mogli nabrojiti stranački lideri kojima, tijekom retoričke borbe s političkim protivnikom, nisu bile uočljivije karotide od argumenata.

Umjesto da se bave izgradnjom Hrvatske države i ravnopravnim statusu Brodsko posavske županije u njoj, oni se međusobno politički istrebljuju. Posljedično, razni Zadrani sladunjavo ližu prste, dok Brođani gadljivo pljuckaju, na sve i svakog oko sebe, zaboravljajući kako nije politika kurva nego oni koji ju takvom čine.

Borba za ruke važnija od borbe za načela

Nakon ove posljednje haespeove unutarstranačke tuče, Brod je, kako na republičkoj tako i na lokalnoj razini, pao niže nego je bio za vrijeme rata svi protiv svih: Zdravko Sočković (HDZ) – Jozo Meter (HB) – Željko Rački (SDP) – Vladimir Jerković (HSLS).

U tijeku je ponovno jedan veliki lokalni rat između Capo di tutti Capi Sočkovića (HDZ) i njegovog underbossa Tomislava Vlajnića (HSP-AS) s jedne strane, te kalimerovski čangrizavog gradonačelnika Mirka Duspare (HSP) i njegovog „tehničkog" partnera Roberta Lujića (SDP) s druge strane.

Bit će to rat kojeg ćemo upamtiti i po tome što u njemu nije vrijedila ona Mačekova: „Dok se veliki tuku malima je mjesto pod stolom". Dapače. Bit će to rat u kojem će najmanji željeti najviše - „jamiti".

U kojoj mjeri će gradonačelnik uspjeti zaštititi opće interese od pojedinačnih ovisit će o tome koliko se spremio za onu vrstu rata u kojem su tajne borbe za „ruke" važnije od javnih borbi za načela.

Od wunder Kinda do wunder Manna

Dosadašnja politička iskustva nas uče kako je Sočković bio vrlo uspješan u zakulisnim dvorskim intrigama – sve do prvog poraza kojeg je doživio tijekom rušenja Duspare 2007. godine i dvaju izbora poslije toga. Moglo bi se čak reći kako je, za Sočkovića, razvlašćivanje Duspare postalo pitanje osobnog političkog ugleda (ma što to bilo).

S druge strane Duspara je, gledano kroz prizmu hrvatske političke prakse, od političkog wunder Kinda vrlo brzo postao neprikosnoveni wunder Mann.

U kojoj mjeri je proces te njegove transformacije zasluga uspješnih haespeovih i njegovih programa i projekata, a u kojoj mjeri se radi o talentu za političko preživljavanje (i) canjugijanskim sredstvima, analizirat ćemo i mi na ovom portalu.