„HRVATICE i Hrvati te drugi koji u Hrvatskoj žive", na dan Sv. Ćirila i Metodija 2020., demokratski, na višestranačkim parlamentarnim izborima, odlučili su kako će i naredne četiri godine Hrvatska ostati 'u crnom'. Dakako, ne sasvim. Bit će to 'pedeset nijansi' crne - od pseudo nacionaliste Zlatka Hasanbegovića do pseudodemokrate Radimira Čačića. Oni koji drže kako to nije istina, neka pogledaju priložene tablice izbornih rezultata koji nedvojbeno pokazuju kako je 80 posto hrvatskih birača izašlih na izbore Hrvatsku situiralo u političkom prostoru od meke do tvrde desnice, a 20 posto od meke do lažne ljevice.

Oni, pak, koji kliču kako zadnji izbori ne odražavaju pravu nijansu političkog crnila jer, k'o biva, tek manje od pola ljudi s pravom glasa izašlo je na birališta, svoj stav mogu objesiti mačku o rep. Naime, svi koji nisu ispunili „građansku dužnost" također su glasali. Ili glasovali. I to silnim usklikom: Jebite se! Svi! A kolika je važnost tih 53 posto apstinenata pokazuje činjenica da njima pripada i aktualni predsjednik hrvatske Države, Zoran Milanović, koji također nije glasao. Ili glasovao - ovisi o tome koji „deda" mu je konjukturniji: ustaša ili partizan.

Ono što je gore od same činjenice da više od pola biračkog tijela nije htjelo sudjelovati u borbi za podjelu plijen namijenjenog, uglavnom, političkim birokratima bez ideja i karaktera jeste činjenica da birači koji su izašli na izbore nisu birali veće dobro nego manje zlo. Nisu birali izvjesnu budućnost nego takvu prošlost. Odlučili su nastaviti borbu za čistu prošlost djedova, a ne blistavu budućnost unuka.

Zbog toga što je većina politički aktivnih Hrvata, umjesto slavne, prigrlila sramotnu državotvornu prošlost, glasači na izborima još uvijek biraju između 'Hrvata' i 'Jugoslavena', a ne između boljih i lošijih predstavnika 'rada', odnosno 'kapitala'.

Pritom, ta 30-godišnja navada nije posljedica spontane i svjesne borbe naroda za „hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu" nego dugogodišnje, manje ili više sofisticirane, indoktrinacije koju provode blagoglagoljivi hrvatski kler i nasilno stvorena buržoazija kriminalne provenijencije.

Mada, zahvaljujući jadu i čemeru od alternativa HDZ-u, objektivan i nepristran promatrač političkih događanja u recentnoj hrvatskoj povijesti lako će zaključiti kako je lider te stranke, Andrej Plenković, po svim civiliziranim političkim parametrima, „sedam milja" iskoračio ispred drugih pretendenata na kancelarsku funkciju u Državi. I to unatoč nepravomoćnoj presudi koja tvrdi kako On, ustvari, vodi „zločinačku organizaciju". Zbog toga, njegov izborni uspjeh nije tek izvrstan pokazatelj suficita Plenkovićeve političke pameti, nego i krucijalan dokaz deficita ukupne hrvatske političke kulture i obrazovanosti.

Budući da u posljednjih 30 godina hrvatska nacija nije porodila autentičnu hrvatsku lijevu političku misao - koja bi svoje teorijsko i akcijsko uporište temeljila na boljoj budućnosti, a ne sadašnjosti - „Hrvatice i Hrvati te drugi koji u Hrvatskoj žive" mogu biti sretni što se pojavio Andrej Plenković, čovjek s besprijekornim dendijevskim manirima i sposobnosti da pragmatički hladno dozira tolerantnost prema ovdašnjim šovinističkim i hajdučkim svinjarijama, koje nisu činili i ne čine samo mangupi iz redova njegova političkog plemena.

Kako hrvatska politička praksa živi „u čardaku ni na nebu ni na zemlji", gdje se isprepliću reminiscencije sjajne samoupravne socijalističke prošlosti i mračne nacionalističko-kapitalističke sadašnjosti, za „Hrvatice i Hrvate te druge koji u Hrvatskoj žive" bilo bi najbolje da ih europska buržoazija što prije i formalno pretvori u svoje podanike, o kojima će nastaviti brinuti „manirom dobrog gospodara", kao što je činila za vrijeme Austrougarske crno-žute monarhije. Tim prije što, umjesto sirovo odanog gubernatora bana Josipa Jelačića, sad ima besprijekorno obrazovanog i savršeno lojalnog menadzera Plenkovića koji će, bez prolijevanja krvi, znati gušiti nacionalne slobode i građanska prava u Hrvatskoj što 1848. nije znao činiti ban Jelačić.