SVEČANO je bilo jučer u slavonskobrodskoj Gradskoj knjižnici. Svoju veliku desetu godišnju izložbu u 18 sati otvorili su članovi Fotokluba - Kadar SB. Dodjela priznanja, prigodni govori nisu mogli proteći bez sjećanja na preminulog člana Nebojšu Tomičevića - Prkija, kome je pripao zaseban dio izložbenog prostora s desne strane od ulaza.

Šezdeset fotografija članova: Filipa Đureka, Irene Vukoja, Ive Šimić, Ljiljane Ferić, Mirjane Margetić Butković, Mladena Tubića, Nenada Krbavca, Nikoline Krstičević, Roberta Bošnjaka, Sabine Barišić, Sare Karlović, Vesne Špoljar, Vlatka Šplihara, Željke Blaževac Vlainić i Željka Klindžića - ispunile su prostor nevjerojatnom ljepotom i uistinu je teško izdvojiti fotografiju i reći kako je na bilo koji način bolja od ostalih. Što bi to uopće značilo? Zašto uopće trebamo svrstavati ova, zapravo, umjetnička djela, tako grozeći se ljepote ili priča koje svaka od njih predstavlja? Po predvorju knjižnice gdje su postavljene fotografije prošla sam nekoliko puta razmišljajući koji bi bio dovoljno dobar ili dovoljno primjeren način kojim bih predstavila ovu izložbu izbjegavajući svaki doticaj s općim mjestima. I onda, pišući ove retke, shvatih kako je jedino što mogu objasniti dimenzija neobjašnjivosti sinteze čitavog spektra različitih emocija, različitih fotografija, različitih priča od kojih imamo tri nivoa povezivanja ili tri elementa koja nas mogu voditi k kakvom-takvom zaključku: ime i prezime autora u jednom donjem uglu, ono što vidimo na fotografiji i naziv fotografije koji se diskretno uočava u drugom donjem uglu. Tako da se na toj osnovi može graditi neki zaključak tematski vezan i ovisan o ta tri elementa.

I.S./PlusPortal

Sugestivnost naziva fotografija sažima prvi dojam ili pogled na određenu fotografiju. Crno-bijele ili fotografije u boji - svejedno je na razini dojma vrlo konciznog, permanentnog utiska o, usudim se reći - umjetniku, sustvaratelju fotografije gdje su boja, oblik, kompozicija, vrlo važna, ali i svjetlost koja ima tu moć restrukturiranja opažaja. Kao kad na slikarskom platnu pokušavamo uhvatiti dojam smještajući ga u kontekst raspoloženja koje izazivaju kolorit i tema, tako i na fotografiji ono što se pogleda jednom nema isti utisak kao kad se istoj fotografiji vraćate nekoliko puta i pokušavate shvatiti zašto vam je ona lijepa ili zbog čega je zanimljiva.

I.S./PlusPortal

Moja fascinacija radom ovih ljudi započela je onda kada sam uočila kako i fotografija s nekog događaja nije samo jedna od fotografija ili mini-fotografsko-angažiranog akta. Vidjela sam kako ovi ljudi od nečega što drugi ljudi bilježe najviše iz sebičnih pobuda, transformiraju u reprezentativno-refleksivnu (re)akciju izvan zadanosti. Trenutak koji čine boje, 'uhvaćen' pokret pa čak i mirovanje ili stadij nepomičnosti, u suodnosu sa svjetlošću mogu od nas  'običnih' promatrača 'stvoriti' sudionike u pjesničkoj 'izometriji' (u pjesništvu ovaj pojam se odnosi na stihove, pjesme i strofe u istom metru, tj. jednake duljine). Kao što pjesništvo u određenoj formi može dokazati autentičnost, vještinu i mogućnosti jezične i stilske kompatibilnosti s pjesničkim aspiracijama, tako i fotografija može dokazati emotivne, asocijacijske kompatibilnosti promatrača s fotografijom i fotografom.

Nametnuta tema ili fotografija koju gledamo zato ima efekt prijenosa (netko bi rekao i zanosa!) koja nas najprije sinkronizira s onim što gledamo. U tom trenutku najprije osjetimo početak prijenosa, da bismo kasnije, duže gledajući fotografiju izgubili stvarni pojam o vlastitoj prostornoj smještenosti. Ne čudi stoga, što kažemo kako nas nešto zanosi ili prenosi u tzv. drugi svijet. Zbog kompleksnosti, ljepote, upečatljivosti i raznolikosti ove izložbe, izbjegavam izdvajati fotografije dajući samo pojedinima prednost.

Ivica Galović/Pixsell

Još nešto mi je bilo posebno znakovito ili prije simbolično jest sudjelovanje moje bivše učenice Lorene Ogrešević u glazbenom dijelu programa. Lorena nije u mogućnosti vidjeti izložbu, ali ta ista Lorena je pjevanjem/izvedbom dala toliki doprinos ovoj izložbi da sam ostala zapanjena. Dakle, ako ćemo govoriti o bezuvjetnosti umjetnosti, vještina tj. umijeća, bezgraničnim ili višestrukim mogućnostima i sinkrazijama – Lorena i čitava ova izložba i svi ovi fotografi stvorili su nezamislivo mnogo u povezivanju vrlo složenih naoko distanciranih pojmova: vid, sluh. I sada, drugi dan, kad se sjetim Loreninog glasa... shvatila sam kako bez tog glasa koji pjeva ili govori ne bi bilo priče ili narativa, a bez narativa ne postoji slika koja se pojavi onda kada mašti otvorimo vrata naših misli. Lorenin doprinos otvorenju izložbe jednak je onom doprinosu izložbe pojedincu koji vrata knjižnice otvara samo zato da bi posudio neku knjigu. Koji je rezultat? Prosudite sami.