MEĐUNARODNI dan sjećanja na žrtve Holokausta je iza nas (27. siječnja) i svi načini formalnih i neformalnih obilježavanja ostaju u sjeni. Pretpostavljajući kako je proces iscjeljenja težak i vrlo često se čini nemogućim zato što današnjica nudi još gorkih iskustava žrtava na raznim stranama svijeta, postavlja se direktno pitanje dok gledamo mladim ljudima u oči: ima li smisla u ljudskoj patnji i ima li kraja istoj toj patnji? Sudeći prema povijesnim iskustvima, sudeći prema iskustvima danas, teško ćemo naći adekvatan odgovor koji bi sublimirao iskustvo.

Različiti oblici otpora bilo kakvom pozitivnom odgovoru unutar nihilističkog kruga rađaju ovisnike koji kao da sve čine kako bi si sami okončali besmisao, ali i kako bi reducirali patnju kroz činjenje ili činove koji učestalošću samo podupiru isto beznađe. Međutim, kada bismo željeli na živom primjeru dokazati suprotnost nihilizmu, otpor kao krajnji rezultat iskustva granica ljudske patnje u više smjerova ili oblika, jedno ime postaje sinonim upravo nepokolebljive potrebe da iz vlastitog iskustva govori o životu, smrti i patnji na nevjerojatno optimističan način. Riječ je o Viktoru E. Franklu. Njegove rečenice i misli, cjelokupan sadržaj u knjizi 'Čovjekovo traganje za smislom' ima zvuk koji poput sirene ili budilice izaziva zahtijevajući zanimanje, brzopotezno buđenje, spremnost,... Otpor koji je ovaj čovjek imao prema pesimizmu, a prošao je četiri koncentracijska logora, rezultat je unutarnje kontrole, ali i racionalizacije čitavog iskustva koje je izrodilo novi pristup traumi.

Onaj tko polazeći od sebe postavlja nove ciljeve, a i sam je sredstvo protiv obmana i samoobmana je najgorljiviji zastupnik konciznih fakata, ali i najuvjerljiviji sugovornik pojedinačnog slučaja nasuprot uopćenih i vrlo odsutnih priznavanja izrazitog, depersonaliziranog kolektivnog iskustva. Zato i ne čudi što je Frankl odbio priznati kolektivnu krivnju u kontekstu odgovornosti za nacističke zločine. Kako bi čovjek došao u taj stadij, potrebno je puno iskustva, razumijevanja, znanja, ali i ta polazišna točka koja zahtijeva odgovornost mora polaziti od individualnog čina razumijevanja individualne odgovornosti i sposobnosti za život. Njegova psihijatrija je humanizirana, ona ima lice čovjeka koji se ne može ponoviti, čija sudbina je autentična i čiji problem zahtijeva poseban tretman koji će ga uvjeriti na odgovoran, smislen život. Logoterapija, njegova teorija, nije ga učinila poznatim zato što rješava probleme života ili nedoumica o njegovu smislu. Štoviše, ona ga je učinila poznatim zato što zahtijeva usmjerenost na pitanje smislenosti života koji se može uočiti, gotovo osjetiti odmah na 'prvu' u kategoričkom imperativu logoterapije: 'Živi kao da već živiš drugi put  i kao da si prvi put griješio kao što se sad spremaš pogriješiti!' Fokus je u pojedincu, a s druge strane liječnička odsutnost odgovornosti prosuđivanja. 

Mentalno zdravlje pojedinca temeljeno na napetosti koje se rješava ravnotežom nije u 'homeostazi' nego u egzistencijalnoj dinamici, 'noodinamici' na polju napetosti. Postoji zdrava napetost koja čovjeka usmjerava njegovom smislu. Ne postoje konačnost i apatija jer ako nema napetosti, nema smisla težiti smislu ili smislenosti života.

Dakako, put nije jasan i nije jednostavan. Baš zato se mogu vratiti početku teksta. Uvjerljivost koja proizlazi iz iskustvenog pisanja, govora, ona koja je zdravorazumski usmjerena na prihvaćanje alternativnog rješenja koje nadilazi granice odustajanja i posustajanja od života i svih izazova, tim više može biti živa i prihvatljivija što čovjek ne crpi rezultate zaključaka iz šture teorije ili 'propovijedanja' s distance. Baš zato Frankl jest prihvatljiv, uvjerljiv i konkretan zagovarač smislenosti kojega se ne može zanemariti.

Čovjek kome je iz pera i iz usta izlazila podrška, čak na prvu i hinjena (a usmjerena logorašima kada se tražila njegova riječ razuma i podrške nakon čega i sam postaje svjestan svoga utjecaja, odnosno, utjecaja 'optimizma'), a prošao je i preživio iskustvo u nacističkim logorima, ne može biti shvaćen drugačije nego kao gorljivi zagovarač života, ali za razliku od mnogih – onaj kome se zaista može vjerovati.