DAN antifašističke borbe je hrvatski državni praznik tijekom kojeg poveći broj Hrvatica i Hrvata obilježava sjećanje na 22. lipanj 1941., kad je u šumi  Brezovica kod Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva antifašistička postrojba u tada okupiranoj Jugoslaviji.

Želim vjerovati kako ljudi koji su toliko unaprijedili uvjete za rad najmlađih andrijevačkih zaljubljenika u nogometne vještine, neće na tome stati. Jer, bilo bi to kao da su osigurali sredstva za sve ratarske agrotehničke mjere, a uskratili prehranu usjeva.

Osobno ništa ne obilježavam, tek, šetam selom i u sekvencama razmišljam o događanjima iz tog vremena. Posljedično, prisjećam se i nevjerojatne kompromitacije časne antifašističke borbe nečasnim postupcima pripadnika nekih partizanskih jedinica. Razmišljam o jednoj od većih tragedija hrvatskog naroda koja je započela šest dana nakon što je kapitulirao Das Dritte Reich, 15. svibnja 1945. godine na Bleiburgu.

U jednom trenutku pomislim kako Andrijevčanke i Andrijevčani, od 1994. godine svakog 15. svibnja, imaju posebno ozbiljan razlog biti žalosni sjećajući se svog mještanina, 21-godišnjeg Tomislava Buhača, ponajboljeg nogometaša ondašnjeg Nogometnog kluba Budućnost, jer ga je na taj datum, tijekom prvenstvene nogometne utakmice u Vranovcima, nakon grubog udarca laktom u vrat, nenamjerno, ubio protivnički igrač.

U spomen na svog tragično preminulog igrača i pripadnika 108. br. HV, Uprava Sportskog društva 'Budućnost', 24. srpnja 1994. godine, donijela je odluku da "dosadašnji naziv Nogometni klub 'Budućnost' Donji Andrijevci pemijenuje se i od 24. srpnja 1994. godine imenuje u Nogometni klub 'Tomislav' Donji Andrijevci. Stadion kluba, pak, nosi ime 'Tomislav Buhač'.

Tijekom svakodnevne šetnje selom, ponekad, s mladim prijateljem Agom svratim na Stadion kako bih evocirao uspomene na vrijeme provedeno u Klubu te uživao u zapažanju novina na njemu. Mada ponosan na ondašnje suradnike u Upravi, igrače te nikad prije ni poslije brojnije članove Kluba zbog kojih prvotimci primarno igraju nogomet, dosad sam to činio 'interno', a sad evo i javno čestitam aktualnom vodstvu Kluba jer su nastavili raditi dobro. Dapače, postali su i bolji od nas - njihovih prethodnika.

Čestitati treba svima koji su dali svoj doprinos da Stadion Tomislav Buhač bude, primjereno veličini sela svrsishodan, a sukladno potrebama Kluba polivalentan te besprijekorno uredan, što potvrđuje činjenicu da su Donji Andrijevci, infrastrukturno, najciviliziranija urbana sredina u Hrvatskoj. Naime, niti jedno naselje u zemlji nema toliku nominalnu pokrivenost infrastrukturnim objektima kao Andrijevci, a prije pola stoljeća u Jugoslaviji su bili prvo nizinsko selo koje je, istovremeno, počelo graditi vodovod i kanalizaciju. I to vlastitim sredstvima - samodoprinosom.

Davne 1980. Neni Seletkoviću predlagao sam neka napusti Osnovnu muzičku školu Ivan plemeniti Zajc u Slavonskom Bordu i neka počne raditi u Mjesnoj zajednici kao animator kulture. Predlagao sam mu neka stručno vodi i organizira rad u netom izborenom odjeljenju Osnovne muzičke škole, dobro uhodanom Kulturno umjetničkom društvu Stjepan Živić i novootvorenoj Pučkoj čitaonici. Nažalost, Neno je moj prijedlog odbio, zbog čega su andrijevački kulturni kapaciteti ostali na razini oscilirajuće dobrog seoskog amaterizma.

Pored animatora kulture, predlagao sam Mjesnoj zajednici neka zaposli jednog profesora tjelesnog odgoja koji bi bio u funkciji trenera svih uzrasta nogometaša u NK Budućnost. Tada je to bila nemoguća misija, jer Donji Andrijevci za to nisu imali fiskalni kapacitet. Nisu bili općina. Danas, međutim, lijepi mali stadion vapi za, makar jednim, stalno zaposlenim stručnjakom koji bi trenirao sve uzraste djece i na taj način osigurao kvalificirano održanje sustava.

Uvjeren sam kako selektora i voditelja djece na natjecanja ne bi nedostajalo. Želim vjerovati kako ljudi koji su toliko unaprijedili uvjete za rad najmlađih andrijevačkih zaljubljenika u nogometne vještine, neće na tome stati. Jer, bilo bi to kao da su osigurali sredstva za sve ratarske agrotehničke mjere, a uskratili prehranu usjeva.

To što mi stariji nismo - uglavnom pokojne - vođe sela uspjeli uvjeriti kako je nužno da zajednica honorira rad stručnjaka za kulturu i sport, a ne samo za politiku i birokraciju, ne znači da mlađim, obrazovanijim i progresivnijim Andrijevčanima to neće uspjeti. Kao što su u međuvremenu uspjeli stvoriti odlične uvjete za rad, vjerojatno, znat će se pobrinuti da djecu odgajaju i nogometnoj vještini uče za to kvalificirani profesionalci, a ne samo dobrodošli volonteri.