Obično nije dobro u bolnicu ići. Zbog sebe ili drugih, sasvim je svejedno. Naime, sam naziv ustanove 'bolnica' odbija i plaši ljude, ili barem nelagodu izaziva, jer podrazumijeva da se u toj kući proživljava, proizvodi, osjeća, 'gleda' - svoja ili tuđa - bol.

Sam naziv ustanove 'bolnica' odbija i plaši ljude, ili barem nelagodu izaziva, jer podrazumijeva da se u toj kući proživljava, proizvodi, osjeća, 'gleda' - svoja ili tuđa - bol.

Unatoč toj činjenici, s kolegom Borislavom Stipićem, u subotnje predvečerje, otišao sam u brodsku Opću bolnicu jer je naše prijateljstvo prema suradniku i prijatelju, Emilu Cipru - jednom od tamošnjih pacijenata - veće od boli, tuge i nelagode koju ta ustanova svojim nazivom sugerira i simbolizira.

Prolazeći dugim i pomalo zagušljivim hodnicima objekta u permanentnoj rekonstrukciji, prisjećam se omiljenih Emilovih izleta u tvorbe riječi i razmišljam: zbog čega su ljudi - dajući naziv toj ustanovi - pošli od korijena 'bol', a ne 'zdrav', iako u njoj, bolnici, ljude primarno ozdravljuju, a ne oboljuju. Zbog čega se ta ustanova ne zove Kuća zdravlja, na primjer (Dom je, ipak, sinonim privatne, a ne javne kuće).

Kuća boli ili zdravlja?

To što je Austro-Ugarska ima(la) Bolesnu kuću (Kranken/haus) odnosno kuću bolesnih, a ne Zdravu kuću (Gesund/haus) odnosno Kuću zdravlja, ne znači da se njihovi bivši i sadašnji podanici moraju ponašati isto. Dapače.

Kako god se zvala ta kuća, u nju dolaze bolesni i tužni, a takvi smo bili i mi - tužni - kad smo ugledali našeg bolesnog kolegu Emila, okruženog nećakinjama Anom i Zvônkom te suprugom Biserkom.

Iako vidno iscrpljen dugotrajnim napadima bešćutne bolesti na njegov krhki organizam, Emilove oči sjale su kao uvijek, čisto, a ovom prigodom i radosno - jer su ga posjetili njegovi najbliži, i prijatelji.

Najčešće, u takvim situacijama uvodni razgovor je šaljiv, jer za cilj ima, barem nakratko, odagnati tmurne misli prisutnih, a bolesnika ohrabriti podsjećanjem kako, bezmalo, iz svake bolesti ima izlaz - brži ili sporiji. Čak i od ove opake, 'Emilove' bolesti, ljudi ozdravljuju. Utvrđujemo to u samom uvodu, a Emil nastavlja s anegdotom kojom nam prikazuje kako ga prvi volonter u Hrvata, Lav Ulični, pazi, njeguje i sve njegove potrebe servisira s takvom dobroćudnošću da optimizam i kod najtežih bolesnika ne može izostati.

Bolest ponižava    

Dok slušam Emila, razmišljam o vlastitim iskustvima koje sam kao pacijent imao (i) u toj ustanovi, prisjećajući se stava prijateljice i psihologinje, Blaženke Gogić, koja mi je tada kazala: "Bolest ponižava". Zahvaljujući, prije svega ljubaznom i profesionalnom osoblju i ljudima kakav je Lav, to poniženje može biti podnošljivije, a misli manje tmurne, ako već ne optimistične.

Iako je u svom životu, prerano, prolazio kroz iskustva koja nameću teške i dugotrajne bolesti, Emil je, kao uvijek, trezven i smiren čovjek, (i) svoj život gleda ravno u oči. A, to mogu samo hrabri ljudi, što Emil bez sumnje jeste. Znaju to svi koji su njegove tekstove čitali i u njima informirali se o kristalno jasnim stavovima koje je javno zauzimao. I onda kad to nije bilo popularno i onda kad je, po njega i njegovu obitelj, to i pogubno moglo biti. Prije i poslije pada berlinskog zida.

Dobar čovjek, Emil

- Zbog vaše i moje komocije, idite, ali dođite opet - nakon jednosatnog čavrljanja, kazao nam je Emil i ispratio nas blagim pogledom kakav samo dobri ljudi imaju.

Vraćajući se kući, razmišljam, ako napišem tekst o našoj posjeti kolegi i prijatelju, čitatelji bi mogli svrstati ga u neku vrstu nekrologa, a ako ga ne napišem, bit će to kao da smo ga otpisali. Budući ga otpisali nismo, pišem ovaj prilog želeći svima poručiti - Emil je predobar čovjek da bi prešućen bio razlog njegova trenutnog izbivanja (i) s SBplusa.