Dva događaja: jedan iz hrvatske politike, a drugi iz bosanskohercegovačke 'Crkve u Hrvata', koja nisu previše zapela oku javnosti, osupnula su me te potaknula na pisanje ovog skromnog priloga borbi protiv, bezmalo, četvrtstoljetnog, kontinuiranog, službenog, državno-crkvenog falsificiranja hrvatske povijesti - o uzrocima, tijeku i rezultatima velikog broja fragmenata Domovinskog rata 1991. - 1995. godine.

Čuvali su „istinu o Domovinskom ratu", kao Sveti gral, držeći kako bi njegova demistifikacija udaljila ih od izborne baze - većine „nacionalno osviještenog" hrvatskog naroda.

Hrvatsko pseudodržavništvo

Prvi događaj zbio se na zatvorenom(!) dijelu zadnje sjednice hrvatske Vlade, kad je ravnatelju Hrvatskog memorijalnog dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dr. Anti Nazoru, odobren uvid u državničku arhivu Franje Tuđmana dok je mlada znanstvenica iz Konavala, Julijana Antić Brautović, s istim zahtjevom, odbijena.

- Radim na doktorskoj disertaciji čija je tema razmjena teritorija između Hrvatske, Savezne Republike Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, a htjela sam, u dostupnoj arhivi predsjednika Tuđmana, provjeriti podatke koje imam iz drugih izvora - iznijela je, u slobodnojdalmaciji, Antić Brautović sadržaj svog zahtjeva upućenog Zoranu Milanoviću, Milanki Opačić, Branku Grčiću, Vesni Pusić i drugim čuvarima Tuđmanove arhive.

Zadnji je to događaj koji potvrđuje moje uvjerenje - stečeno od 2007. do 2010. godine tijekom pisanja knjige 'Rat u Bosanskoj Posavini 1992.' - Ako istraživačko pitanje i mogući znanstveno utemeljeni odgovori korespondiraju s nacional-oportunističkom politikom Hrvatske vlade, istraživaču će biti omogućen rad, i obrnuto.

Svi dosadašnji predsjednici Vlada, osim Stjepana Mesića, čuvali su „istinu o Domovinskom ratu", kao Sveti gral, držeći kako bi njegova demistifikacija udaljila ih od izborne baze - „nacionalno osviještenog" hrvatskog naroda. A, u stvari, takvom politikom kompromitirani su opravdana višestoljetna težnja hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom i Sloboda u njoj.

„Hrvatski narod u Bosni žrtvovan je ideji hrvatske nacije, on je raseljen, izdan i prevaren, i to prije svega nemoralnim postupcima tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Gojka Šuška i njihove desne ruke u Hercegovini Mate Bobana".

'Veći Katolici od pape'

Od početka raspada Jugoslavije do danas, u BiH odvijaju se sukobi unutar tamošnjih katoličkih crkvenih krugova. Događaj koji je, početkom srpnja, otvorio brojna pitanja jeste odluka o smjeni fra Drage Bojića s mjesta glavnog urednika lista Provincije Bosne Srebre 'Svjetlo riječi'. Bojić je od proše godine bio na čelu ovog uglednog mjesečnika, a smijenjen je zbog kritičkih stavova o hrvatskoj zajednici, pogotovo njenog hercegovačkog dijela.

Počinio je ozbiljan „delikt mišljenja" pišući i govoreći o ratnoj odgovornosti hercegovačkih franjevaca jer su podržavali politiku Franje Tuđmana - personaliziranu u Mati Bobanu, a oživotvorenu u tzv. Republici Herceg Bosni.

Osim toga, vodio je uređivačku politiku koja je tolerirala različita mišljenja, kao na primjer, kolege mu fra. Petra Jeleča, koji javno zastupa stav: „Hrvatski narod u Bosni žrtvovan je ideji hrvatske nacije, on je raseljen, izdan i prevaren, i to prije svega nemoralnim postupcima tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Gojka Šuška i njihove desne ruke u Hercegovini Mate Bobana".

Stigmatiziravši ga 'crnom ovcom', hercegovački provincijal, fra Miljenko Šteko, u pismu kolegi provincijalu fra Lovri Gavranu i Upravi Bosne Srebrene, ultimativno, zahtijevao je sankcije protiv Bojića. Miroljubivi oportunisti, bosanski franjevci, popustili su agresivnim totalitaristima, hercegovačkoj braći i eliminirali Bojića iz antipoda 'Glasa Koncila'.

Totalitarizacija 'misli, riječi, djela i propusta'

Na Bojićevu smjenu oštro su reagirali brojni intelektualci iz BiH i Hrvatske, uputivši protest Upravi Franjevačke provincije Bosne Srebrene, navodeći kako je 'Svjetlo riječi' javno dobro koje predstavlja simbol dijaloga u Bosni i Hercegovini, odnosno da je smjena fra. Drage Bojića rušilački čin protiv humanizacije javnog prostora u BiH, piše slobodnaeuropa.

'Svjetlo riječi' predstavlja stvaralački kontinuitet najboljega što je dala franjevačka zajednica Bosne Srebrene u posljednjih teških trideset godina.

Među potpisnicima apela nalaze se fra Marko Oršolić, fra Luka Markešić, fra Ivan Šarčević, fra Josip Jozić, književnici Josip Mlakić i Ivan Lovrenović, povjesničar Ivo Banac, filolozi Ivo Pranjković i Ivan Pandžić, poznata teologinja Anna Maria Gruenfelder te niz utjecajnih pripadnika katoličke zajednice u Bosni.

„Protivimo se odluci o smjeni fra. Drage Bojića s mjesta glavnog urednika jer je neetična, neljudska, nekršćanska i jer je protivna načelu dobrog upravljanja. U znak neslaganja, do daljnjeg, prekidamo svaku suradnju s redakcijom Svjetla riječ. Ne možemo prihvatiti smjenu urednika koji predano, kreativno i vrlo odgovorno ostvaruje uređivačku politiku, koja predstavlja stvaralački kontinuitet najboljega što je dala franjevačka zajednica Bosne Srebrene u posljednjih teških trideset godina.

Ako ovo ne smatrate dovoljnim razlogom i odgovornim prijedlogom, naš sljedeći korak bit će traženje podrške šire javnosti i internacionaliziranje našeg zahtjeva”, sadržaj je peticija 36 poznatih fratara, časnih sestara, ali i književnika, povjesničara i intelektualaca, koja je ovih dana uzburkala Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini i, kao rijetko kada, ukazala na duboke razlike između dviju tamošnjih franjevačkih provincija: Bosne Srebrene i Hercegovačke provincije Blažene Djevice Marije, prenio je jutarnji.hr.

Iako Kukuriku koalicija, nominalno, nije nacional- socijalistička tvorevina, svojim postupcima, ponekad to demantira.  

Da su lideri njihovog reda ideolozi velikohrvatskih Pasdarana, Čuvara (permanentne) revolucije u BiH - koju je podgrijao „tvorac moderne hrvatske države" i velikosrpskog plagijata: 'Republike Herceg-Bosne' - hercegovački franjevci niti ne kriju.

Da su kolegama iz 'Reda male braće', herceg-bosanskim secesionistima, suprotstavljeni sarajevski franjevci unionisti, manje-više, poznato je još od 2. veljače 1992. godine, kad je Tuđman, posredstvom svog izaslanika Stjepana Mesića, smijenio predsjednika BiH HDZ-a, Stjepana Kljuića, jer nije bio spreman, zajedno sa Srbima, voditi secesionistički rat protiv 'Bosanaca'.

Da su najistaknutiji službeni pisci novije hrvatske povijesti prvoborci Herceg-Bosne i njihovi simpatizeri, kao što su: Ivica (Ivo) Lučić (Ljubuški, 12. svibnja 1962.), general HVO-a i šef svih tajni službi u Herceg-Bosni, hrvatski političar i povjesničar; Davor Marijan (Livno - Priluka, 1966.), hrvatski vojni povjesničar i autor mnogih knjiga o Domovinskom rat; Ante Nazor (Zagreb, 15. ožujka 1968.), ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i drugi, manje je poznato.

Međutim, da je i drveno željezo, Socijaldemokratsko-liberalna Vlada, fan Herceg Bosne, do njihove zadnje sjednice, bila je potpuna nepoznanica javnosti. Zbog toga, nužno je skrenuti pozornost na činjenicu da, iako Kukuriku koalicija, nominalno, nije nacional-socijalistička tvorevina, svojim postupcima, ponekad, to demantira.

Dokument

Intervju s Dragom Bojicem.docx