ŽIVJETI ovdje bez iskušenja i nije život. Ovaj svijet je svijet iskušenja. Svaki čovjek prolazi kroz razna iskušenja, suočava se s problemima. Čovjeka pogađaju razna iskušenja, bolesti, glad, prirodne katastrofe, smrt bližnjih. U svemu tome čovjek treba pokazati strpljenje. Strpljenje je nužno kako bi čovjek prošao takav ispit. 

Kao da nam je sami Bog poslao Ivana u ovo vrijeme blagoslovljeno za sve ljude. Dok jedni hode korizmenim putem u iščekivanju blagdana Uskrsa, drugi poste vjerujući u Božji oprost na dan Bajrama. Ali i jedni i drugi nastojeći umiliti se Bogu čine dobra djela.

Živimo ovdje na ovome svijetu zajedno. Ali u tom nama zajedničkom životu iskušavani smo na različite načine. Neki od nas su sretni, žive u blagostanju i zdravi su. Drugi, opet, su bolesni, siromašni. Treći su kao djeca ostali bez roditelja. Život i pravila na ovome svijetu ipak određuje netko drugi. Često mi ljudi čujemo naše nezadovoljstvo – zašto je meni tako, ja sam dobar? Zašto meni bolest, ima gorih od mene? Ja nisam zaslužio biti nesretan i plakati. Tako čovjek razmišlja. Uvijek bi prvo sebi ugodio, obično ne misli da su i drugi ljudi ista bića kao i on, i da i njih boli isto kao što boli i njega. 

Svaka nedaća na ovome svijetu je bolna i teška za čovjeka. Ali možda najteža nedaća je kada djeca ostanu bez roditelja.

Ivanu Čavčiću iz Slavonskog Broda i njegovim maloljetnim sestrama prvo je umrla majka, a nedugo nakon nje, umro mu je i otac. Ostati sam s dvije sestre, bez ičega i u dugovima, postalo je veliko iskušenje za svakoga, a kamoli za tada jednog 23-godišnjaka. Koliko bi nas u ovakvoj situaciji stalo? Mnogi od nas bi kazali kako je kraj. Ali za Ivana to nije bio kraj. Nije uopće ni pomišljao o kraju. Za njega je to bio novi početak. Njegova hrabrost, iskrenost i odvažnost dirnula je sve nas. 

I ono najtvrdokornije srce nije moglo ostati ravnodušno kada je vidjelo članak o Ivanu. I ona najškrtija duša nije moga odoljeti, a da ne pruži makar koji cent za pomoć Ivanu i njegovim sekama. 

Ivanova hrabrost i odvažnost mnoge od nas je promijenila. Njegov život, trud i upornost, izazvale su rijeke dobrote među nama. Ivan ništa nije tražio. On je jedan stidan momak koji je svojim trudom i radom želio osigurati ono osnovno za život. 

Ali njegova dobrota, njegov nesebičnost, njegov trud, prepoznati su i izvan granica Lijepe Naše. Kao da se Ivanu moralo desiti sve najgore kako bismo mi pokazali da imamo srca. Imamo mi srca, ali to naše srce ostaje uglavnom negdje zatrpano na dnu. 

Nešto najljepše što svakog čovjeka ispunjava jest humanost. Slavonski Brod, ali i druga mjesta, pokazali su upravo ono što danas nedostaje čovjeku – humanost, velikodušnost, toplinu i osjećaj za drugoga koji je u nevolji. 

Kao da nam je sami Bog poslao Ivana u ovo vrijeme blagoslovljeno za sve ljude. Dok jedni hode korizmenim putem u iščekivanju blagdana Uskrsa, drugi poste vjerujući u Božji oprost na dan Bajrama. Ali i jedni i drugi nastojeći umiliti se Bogu čine dobra djela. Hodili putem korizme/posta ili ne, ovih dana svi smo pokazali da smo ljudi, i da imamo i humanost, i velikodušnost, i toplinu i osjećaj za drugoga koji je u nevolji. 

Zar se svi mi ovih dana ne osjećamo sretnijim i radosnijim jer smo učinili i druge sretnijim i radosnijim. To je i smisao našeg postojanja da usrećujući druge sami sebe činimo sretnima. 

Humanost nas čini neopisivo ispunjenima i zadovoljnima. Oni koji su shvatili što je humanost, oni su shvatili i koliko je lijepo živjeti, odnosno koliko je lijepo voljeti život. 

Pomaganje drugima, plemenitost, zahvalnost, mogu utjecati i na stanje našeg uma. To nam donosi dobro raspoloženje, euforiju i ispunjenost. A život bez raspoloženja i ispunjenosti i nije život. 

Jer ako čovjek nije od pomoći drugima, kako onda može sam očekivati pomoć ljudi ili Boga kada mu zatreba?  A zatrebat će mu sigurno. Jer rijetki vide razliku između humanosti i stvarnosti.