NESVAKIDAŠNJI i zasigurno jedan od najzanimljivijih festivala najavljuje Đakovačko-osječka nadbiskupija. Riječ je o Festivalu Biblije u Đakovu koji će biti održan 1. lipnja 2024. od 9 sati. Mjesta održavanja su Katedrala svetog Petra i Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu. Želja je što više popularizirati Bibliju među onima zainteresiranima za otkrivanje njezinih tajni.

Duhovnost koje se odričemo kako bismo se predali kratkotrajnim užitcima, nije ništa drugo doli bijeg od glavne sastavnice ljudskoga bića kako bismo se njome što manje bavili. Baviti se tom dimenzijom pretpostavlja vrijeme i prostor odricanja i poniranje u nutrinu u kojoj se nalazi štošta čega se stidimo i što bismo trebali mijenjati. Rad na sebi jedino može promijeniti čovjeka, no čovjek nije izuzet iz društva. Kao društveno biće, sklon veselju i tuzi unutar krugova u kojima se osjeća sigurnim, čovjek ide upravo u prostor te sigurnosti koristeći vrijeme za susret. S druge strane, željan učenja, traži prostor i određuje si vrijeme koje će posvetiti potrazi za dimenzijama koje mu nedostaju ne bi li bio cjelovit. Upravo tako možemo percipirati ovaj festival.

Po uzoru na takve festivale koji se održavaju godinama diljem Italije ovaj festival naglašava koje je vjerničko poslanje – crpiti snagu učenja čitanja Biblije. Biblija nije samo Sveta knjiga vjernika kojoj bespogovorno trebaju dati značaj kao pratekstu o ljudskosti i ljubavi, žrtvovanju, molitvi, pokornosti,... ona je živo tkivo kojim liječimo i zacjeljujemo rane zadobivene u svakodnevnim bitkama sa zlom/zlim - kako u sebi, tako i u drugima. 

Mene je ova obavijest oduševila. Ne zato što želim indoktrinirati “nevjernike” i biti propao kršćanski ratnik za pravdu, nego zato jer smatram kako ovakvi susreti mogu pridonijeti stvaranju prijateljstva razlličitosti/ma. Jer - kako govoriti za ili protiv nečega što ne razumijemo? Kako proklamirati pravdu koja je samoj sebi svrha? Kako biti dijelom društva sačinjenog od razlčitih konfesija kada ih ne želimo upoznati te naposlijetku shvatiti kako religija nije kamen spoticanja već - ako ima pravedne i dobre zagovaratelje - ona postaje poput mreže koja nas spaja (“učinit ću vas ribarima ljudi”).

Program susreta je bogat i moguće ga je pronaći u materijalima objavljenima u sklopu ovog članka.

Nadam se kako ovaj izniman događaj neće biti ignoriran/zanemaren. Jer Crkva je živa i potrebni su joj ljudi kako bi pokazala snagu vjere. Biti “nescafé” vjernik je lako (ja sam dobar, pravedan, pun ljubavi). Biti zarobljen u ambiciji lažnog morala i produhovljenosti samo onda kada želimo osvetoljubivo i pobjedonosno bdjeti nad drugima izričući im pokude... Lako je biti takav vjernik koji će na propovijed gledati kao na ono što treba prenijeti drugima kako bi se samo oni popravili, misleći u sebi - ja sam taj pravednik. Ali teško je biti vjernik koji će pognute glave biti prijatelj s odbačenima i prezrenima.

Ne zaboravimo! Svi smo jednako ljudski grešni, a na nama je opraštanje i zapovijed ljubavi.

Samo ako nju ne zaboravimo, možemo biti sretni. Jer možda nije poanta u traženju ljubavi već u bepogovornom darivanju onima koji je nikako ne mogu naći. Takvih je danas puno. Koliko god se skrivali, otkriva nas ponašanje, otkrivaju nas naša djela.

PDF Dokument

Preuzimanje