PERISTIL umjetnosti s velikim stubovima može izazvati strahopoštovanje ili gnušanje ovisno o promatraču i stajalištima od kojih polazi. U školama se često čitaju lektire nobelovaca, gledaju se umjetnička djela velikana i slušaju se afirmirani glazbenici. Sažeci svjetske kulture zauzimaju mjesto za školskom klupom rugajući se jednako nastavnicima i učenicima. Možda baš zato što je riječ o sažecima, o brzopoteznim i nezanimljivim pričama i inzistiranju na buđenju najviše - igrom.
Iako je čovjek zaigran i trebao bi biti takav do kraja života, poimanje igre gubi se u vlastitoj doslovnosti. Ako nećemo praviti cirkus onda će svima biti dosadno! I bude tako jer je u suprotnom sve dosadno, nebitno, naporno, suvišno, beskorisno. Zadati nekome istraživanje jednako je nepoželjno kao i postaviti granice odnosa s kolegama iz razreda i nastavnikom. Netko se uvijek buni, nekome uvijek nešto smeta i netko uvijek zna nešto pa je to nešto puno važnije od sadržaja predmeta.
Društveno-humanistički predmeti uvijek izvuku deblji kraj jer služe jedino povećanju općeg uspjeha a banalizirani odnos prema temama u njihovom fokusu izgleda zastarjelo poput odslužene kuhinjske posude. Je li razlog tomu što ne znamo ni sami vjerujemo li pričama koje pričamo pa smo zato tako neuvjerljivi? Odatle i gnušanje, ali i gubljenje interesa jer nastavnik koji predaje beskorisni predmet u nekom konačnom smislu ne radi ništa bitno.
Osuda s više strana stvara nesumnjivo klasičan pritisak zbog čega se na kraju zaista ne zna čemu što služi i zašto itko radi neki posao. Vrlo teška tema potpomognuta socijalnim uzusima uvijek svoje ishodište može naći u već toliko probavljenim estetskim i etičkim dimenzijama čije mjesto su danas, više nego ikada, zauzele konkretne, fizički stabilne, opipljive i nosive mreže iznad i iza svih ostalih pa prema tome i prije svih ostalih... Zato prokušani angažman predavača ne znači uspjeh nastave. Učenik je uvijek korak ispred jer svijet ga uči onome što je relevantno a nastavnik onome što je važno samo na nastavi.
Život pokazuje, nažalost, da ta učenička mudrost poštuje uzorito preživljavanje a sve ono s nastave ostaje unutar učionice. Zašto? Jer mi pokazujemo kako nam je teško preživjeti s istim pravilima koje im namećemo kao trajne vrijednosti. Ljuti smo, nezadovoljni, govorimo kako sve ide preko veze, kako sve treba ići nekim putem poznanstava ili plaćanjem jer svaka diploma je samo papir... Umjetnost, ljepota, pisanje, a da ne govorim o etičkim vrednotama tako vise iznad ponora na konopcu već itekako izlizanom.
Nestabilni temelji iza distopijskih dekora postavljenih kako bi se stvorio neprobojni kognitivni obruč oko istina vidljivih, ali nepoželjnih u javnim diskursima, čini se kako služi umjetnosti svakako samo ne na čast. Služimo se smicalicama i lažima, mladi ljudi to vide!
Estetičko-estetski finalni rezultati izostaju jer produkcija svega što se nagura u umjetnost i promidžba novca kao najtrajnije vrijednosti izdignute do kvazi - brzoprotočne filozofije užitka do smrti, formiraju veliki broj poklonika plastične verzije svijeta. Zašto bi bilo složeno kad može biti jednostavno; zar ne?
Sami smo si krivi!
Odgovorni smo za takvu sliku svijeta jer ne znamo pokazati vrijednosti na vlastitom primjeru. Zato smo i neuvjerljivi!
Prije nego li počnemo pisati i pričati o vrijednostima općeobrazovnih predmeta, pitam se: zar smo stvarno dopustili da nam srce samostalno izađe iz tijela kako bi na njegovo mjesto došla ravnodušnost povezana s umjetnom inteligencijom?
Zar je stvarno propao humanizam?
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -