KAŽU da je najteže priznati sebi da netko drugi radi nešto lijepo i nesebično. Još je teže to javno pohvaliti bez da u sebi osjećamo onaj mali ubod – „zašto nisam ja došla na tu ideju?“ ili „tko zna što se krije iza toga?“. 

Upravo se to pokazalo na primjeru vlasnice požeškog frizerskog salona koja je odlučila, tjedan dana prije početka škole, šišati prvašiće besplatno i uz to im darovati školski pribor. Gestu koju bi svaka zajednica trebala dočekati s osmijehom i podrškom, dio komentatora dočekao je s – osporavanjem.

Ljepota i osmijeh za najmlađe

Vlasnica salona odlučila cijeli tjedan šišati prvašiće - besplatno

Na društvenim mrežama odmah se javilo kako to nije ništa novo, drugi salon to radi već šest godina. I što sada? Znači li to da više nitko ne smije šišati djecu besplatno jer „ideja nije originalna“? Zar čin dobrote vrijedi samo ako je prvi?

Ovdje se lijepo ogleda ona stara poslovica „žena ženi vuk“. Umjesto da stanemo jedna uz drugu i podržimo inicijativu koja pomaže roditeljima i djeci, mi često potežemo za usporedbom, umanjivanjem i podcjenjivanjem. Kao da dobrota ima 'copyright', kao da se briše vrijednost jer nije pionirska.

A istina je jednostavna: što više ljudi pokreće ovakve akcije – to bolje. Neka svaki salon šiša djecu besplatno, neka svaki trgovac poklanja bilježnice, neka svaki restoran dijeli obrok onima koji si ga ne mogu priuštiti. To nije natjecanje u originalnosti, nego širenje kruga solidarnosti.

Možda je krajnje vrijeme da žene prestanu biti vukovi jedna drugoj i da postanemo – podrška. Jer svaka akcija koja olakša roditeljima početak školske godine zaslužuje pljesak, a ne sumnju. Ako već moramo birati „koga pratiti“, neka to bude onaj put koji vodi do toga da naše zajednice budu toplije, ljudskije i međusobno solidarnije.

Na kraju, djeci je svejedno tko je „bio prvi“. Njima je važno da ih netko šiša besplatno, da imaju olovke i bilježnice za školu i da odrastu u društvu u kojem se dobro djelo ne mjeri po originalnosti, nego po srcu.