Od danas smo u mogućnosti svoje posjetitelje kvalificiranije informirati o temama iz oblasti zaštite čovjekove okoline. Naš novi kolumnist, Tomislav Lukić, profesor kemije i savjetnik ministrice okoliša i turizma federacije BiH, povremeno će komentirati događanja iz našeg okruženja, a danas donosimo prvi dio priloga kojim autor demistificira probleme s brodskom rafinerijom nafte.
RAFINERIJA NAFTE u Bosanskom Brodu osnovana je 1892.godine i jedna je od najstarijih tvornica ove vrste na Balkanu. Nekoliko puta je mijenjala vlasnike i tehnologiju kojom je obrađivala naftu. Trenutno se sastoji od dva postrojenja primarne prerade nafte, ukupno instaliranoga kapaciteta 4.200.000 tona godišnje.
Postrojenja se sastoje od: Stare rafinerije kapaciteta 1.200.000 tona, izgrađene 1960.godine i nove rafinerije od 3.000.000 tona, izgrađene 1990. godine.
Postrojenja su temeljno obnovljena, testirana i prekapacitirana po novim tehnikama u posljednjih nekoliko godine. Za usporedbu, kapaciteti hrvatskih rafinerija su: Rijeka - kapaciteta 8.000.000 t/g rafinerija izgrađena 1965. godine i Sisak - kapacitet 6.700.000 t/g izgradnja završena 1980.godine.
Spremnički kapaciteti rafinerije za tekući sumpor nisu bili dovoljni, tako da je, vjerojatno, dio sumpor vodika odlazio u atmosferu.
Uz postrojenja za primarnu preradu nafte, u rafineriji postoji cijeli niz postrojenja kojima se proizvodi finaliziraju i odsumporavaju, te krajnja prerada bitumena. Dio rafinerije, koji joj itekako podiže koeficijent iskoristivosti, jeste postrojenje „Isomax „ (hidrolitički kreking) koje je izgrađeno šezdesetih godina prošlog vijeka, a nekoliko puta je rekonstruirano i poboljšano. Postrojenje obrađuje ostatak iz vakuum destilacije i povećava iskoristivost nafte u visoko kvalitetne komponente, čak do 75 %.
Kao oplodni plin postrojenju služi vodik, koji se također proizvodi zasebnom tehnologijom. U svim ovim zahvatima, u pravilu glavni, izvođač radova bio je Đuro Đaković iz Slavonskoga Broda. Svi finalni proizvodi u rafineriji se desulfuriraju (izdvaja se sumpor tzv. Klaus tehnologijom) u postrojenjima izgrađenim 1990. godine, a sumpor se pretvara u tekući i, kao takav, prodaje na tržištu.
Tekući sumpor je burzovna roba za čijom potražnjom nije bilo velikoga interesa u zadnje vrijeme pa je prodaja bila otežana. Zbog toga, proizvodnja tekućega sumpora, prošlih nekoliko godina, bila je problem koji je uzrokovao povećanu koncentraciju plina H2S (sumpor vodik) u okolici. Naime, spremnički kapaciteti za tekući sumpor rafinerije nisu bili dovoljni, tako da je vjerojatno, dio sumpor vodik, odlazio u atmosferu.
U rafineriji je trenutno u izgradnji postrojenje za pretvaranje tečnoga sumpora u kruti, te njegovo pakiranje u tzv „big bag" velike vreće pa poremećaji na tržištu neće utjecati na kontinuitet proizvodnje. Postrojenje za proizvodnju sumpora će imati sve uvjete rada u kontinuitetu i neće biti potrebe za ispuštanjem sumpor vodika u atmosferu. Uz ovo novo postrojenje u rafineriji je izgrađeno postrojenje za izuzimanje benzena iz benzina što omogućava proizvodnju europskih kvalitetnih goriva i smanjuje mogućnost zagađenja i emisija opasnih supstanci.
Generalno gledano, postrojenje Rafinerije nafte Bosanski Brod nije niti malo lošije, niti dramatično bolje nego slična u okruženju, a investitor, definitivno, ulaže velike napore i sredstva kako bi postrojenja koja su bila jako zapuštena, i djelomično oštećena, doveo u funkcionalno i sigurno stanje. Ovaj proces ide dinamikom za koju bi svi željeli da bude što brža.
Građani obadva Broda će se odmah upitati: Pa zašto nam smrdi?
Svaka komplicirana kemijska tehnologija čini veliki pritisak na okoliš. Sve rafinerije moraju imati, zbog osjetljivosti postrojenja i tehnološkoga kontinuiteta, vlastito snabdijevanje električnom energijom pa tako i rafinerija u Bosanskom Brodu ima svoju termoelektranu. Rafinerije, u pravilu, u vlastitoj potrošnji, spale 10% ukupne količine nafte koju prerade. Dakle na prerađenih 3.000.000 tona u vlastitoj potrošnji, izgori 300.000 tona različitih derivata. Spaljivanjem ove količine naftnih derivata nastaje velika emisija stakleničkih plinova koji se izvode u više slojeve atmosfere dimnjakom, te je ovo jedan od ogromnih pritisaka na okoliš.
Rafinerija ima svoje postrojenje za preradu otpadnih voda, koje radi dobro, pa tako duži vremenski period nismo imali niti jednu akcidentnu situaciju na rijeci Savi. Pored ovoga postrojenja je i peć za spaljivanje otpadnoga mulja, ali nije u funkciji.
Ovakvo kompleksno postrojenje ima na desetke tisuća ventila, pumpi, mjerača i drugih uređaja koji, ponekad, tijekom upotrebe i otkažu. Prilikom takvih incidentnih situacija, u pravilu, u atmosferu odlazi stanovita količina lako isparljivih komponenti koje opterećuju okoliš. U krugu rafinerije postoji tzv. otvorena gudronska jama u kojoj su šezdesetih i sedamdesetih godina odlagani različiti otpadni kiseli organski materijali i ona predstavlja pravi pritisak na okoliš.
U gudronskoj jami je pohranjeno oko 50.000 tona ovakvih materijala koji spadaju u kategoriju opasnih otpada i nalaze se južno od nove otpreme postrojenja finalnih proizvoda. Prilikom toplijeg vremena dolazi do isparavanja lako ishlapljivih supstanci pa se oko jame širi neugodan miris. Izvršena su sva potrebna geološka i kemijsko tehnološka ispitivanja te je napravljen prijedlog sanacije ove okolišne crne rupe, a odabir tvrtke koja će izvršiti sanaciju je u tijeku.
Sličan problem je u Modriči, gdje je u okolišnoj crnoj rupi smješteno oko 30.000 tona različitih materijala, a nalazi se u okolici sela Garevac. Napominjem kako rafinerija u Sisku ima, u svojem krugu, gotovo identičnu jamu u kojoj se nalazi velika količina otpadnih, opasnih, materijala i do danas nije sanirana. Rafinerija nafte u Rijeci, ovakve opasne materijale, odlagala je u odlagalište Sovijak, pored Viškova, u kojem se nalazi 250.000 m3 tekućine i trenutno se radi planu njegove sanacije.
U Hrvatskoj postoje još dva velika odlagališta opasnih organskih materijala koja nisu sanirana. Jedno je Lemić brdo pored Karlovca, a drugo odlagalište opasnoga otpada od pranja vagona u Botovu.
(slijedi nastavak)
