Voda je temelj svakoga života na zemlji. Čini sastavnicu svih živih organizama, ali istovremeno je i medij u kojem se odvijaju životni procesi. Bez vode nema života. Imamo je u izobilju, ali se ona po svojstvu otopljenih materijala vrlo često ne može koristiti kao voda za piće. Od ukupne količine vode na Zemlji, oceani i mora sa slanom vodom zauzimaju 97,6 posto vodene mase dok je na kopnu preostalih 2,4 posto slatke vode. Od 2,4 posto ukupne slatke vode tek se mali dio koristi kao voda za piće i to uglavnom iz podzemnih spremnika. Mi ljudi najveća smo prijetnja čistoći vode. Voda se u prirodi kreće, a time posjeduje sposobnost samopročišćavanja ili autopurifikacije.

Većina zastupnika u Njemačkom parlamentu 28. veljače 2013. godine podigla je ruku za zakon kojim se pravo na vodu izbacuje s popisa temeljnih ljudskih prava.

Nastankom ljudskih civiliziranih zajednica voda se koristila za piće ali i zagađivala biljnim, životinjskim i ljudskim otpacima. Tijekom povijesti čovječanstva priroda je bila sposobna sama pročistiti količine zagađene vode, ali intenzivnim razvojem tehnologija te povećanjem broja ljudi koji žive na Zemlji, s nešto više od milijardu početkom 20. stoljeća do današnjih više od sedam milijardi, povećali smo enormno emisiju zagađene vode. Uz toliko povećanje broja ljudi, razvoj temeljnih znanosti i pronalaženje i stavljanje u svakodnevnu uporabu cijelog niza proizvoda načinjenih od materijala kemijske strukture do danas nepoznate u okolišu (plastične mase, sintetički spojevi i dr.) priroda gubi sposobnost samoregeneracije i nužno vapi za pomoći. Više od milijardu ljudi nema pristup pitkoj vodi, a skoro tri milijarde ljudi nema zadovoljavajuće sanitarne uvjete za život (10 milijuna ljudi, od čega 4 milijuna djece, umire godišnje od bolesti prouzrokovanih nečistom vodom ili lošim sanitarnim uvjetima). Sva odgovornost za održivost je na nama. Hoćemo li pored tolikih količina vode ostati žedni, žedni pored vode?

Pravo na vodu nije ljudsko pravo?!

Previše ili premalo vode u okolišu također predstavlja problem, ponajprije čovjeku kao živom biću, pa smo zbog toga obavezni gospodariti vodama na okolišno prihvatljiv način. Sustavno upravljanje vodama je vrlo složen i zahtjevan posao. Svaka zemlja ima svoje sustave koji pokušavaju očuvati resurse, ali istovremeno održivo upravljati vodama. Posebno je važno stvoriti infrastrukturne uvjete kako bi svaki građanin naše zemlje imao na dohvat ruke vodu za piće, tj. sanitarnu vodu. U vodoopskrbi su postignuti vrlo visoki standardi tako da većina stanovništva koje živi u urbanim sredinama ima pitku ispravnu vodu.

Europska unija, zemljama koje su došle u dužničko ropstvo, nemilosrdno nameće prodaju vodnih resursa koje su u vlasništvu države i privatizaciju komunalnih tvrtki, kako bi dobivenim novcima vratile dugove.

Prvi kvartal 2013. godine za Europsku uniju donosi nove momente vezane za vodu kao strateški materijal. Većina zastupnika u Njemačkom parlamentu 28. veljače 2013. godine podigla je ruku za zakon kojim se pravo na vodu izbacuje s popisa temeljnih ljudskih prava. Tim činom širom su otvorena vrata multinacionalnim korporacijama i privatnim investitorima da krenu s preuzimanjem komunalnih sektora, u Njemačkoj i u cijeloj Europskoj uniji, čija bi članica uskoro trebala postati i Hrvatska. Ova praksa dijelom se već odvija u mnogim siromašnim zemljama gdje su privatizirane tvrtke koje obavljaju vodoopskrbu stanovništva, a cijena vode za stanovništvo je porasla nekoliko puta.

Knjige „Žeđ na izvoru" grupe autora i „Ratovi za vodu" Vandane Shive, indijske fizičarke i aktivistice, puna su eseja o vodi i izvrsnih primjera privatizacija vodoopskrbe koja je od strateške važnosti za svaku državu koja hoće biti suverena, a ne privjesak korporacija. Od Hondurasa, Gvatemale, Nikaragve i Bolivije, Šri Lanke i drugih azijskih država pa do europskih država. Shive objašnjava načine i posljedice kriminalne privatizacije i prodaje javnih interesa putem politike. Europska unija zemljama koje su došle u dužničko ropstvo nemilosrdno nameće prodaju vodnih resursa koje su u vlasništvu države i privatizaciju komunalnih tvrtki kako bi dobivenim novcima vratile dugove. Ovim pritiscima je vrlo izložena Grčka i Portugal, ali svima se sugerira prodaja tog javnog dobra. Svoje vodovode prodali su Bukurešt, Sofija, Budimpešta i Segedin, a nakon toga bi uvijek uslijedila poskupljenja vode. Vivendi i SUEZ kao najveće korporacije na svijetu koje se bave vodom kao biznisom pokupovale su vodovode po Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Češkoj, Estoniji i Armeniji. Sve to ne bi se moglo dogoditi bez "pomoći" Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj. Neke zemlje su prepoznale opasnost pa su se zakonima ogradile od ovakvih mogućnosti (Italija, Nizozemska), dok su neki na grub način vidjeli posljedicu privatizacije vodoopskrbe te su ovu djelatnost vratili pod okrilje države (Pariz).

Na žalost, zainteresiranost na svim razinama društvenoga i političkoga života, počevši od mjesnih zajednica, preko parlamenata i vlada za okolišne probleme je vrlo mala.

A gdje smo mi?

Ovih dana u saborsku raspravu upućen je prijedlog Zakona o strateškim investicijskim projektima kojim se daju ovlasti Vladi Republike Hrvatske da kada je riječ o proglašenju investicijskog projekta „strateškim" može status „javnog dobra" jednostavno odlukom ukinuti. Javno dobro u Hrvatskoj su vodni resursi, rudna bogatstva, poljoprivredno zemljište, pomorsko dobro i šume. Dovoljno je imati 20 milijuna eura i problem je riješen. To je najmanja svota novaca koju mora imati potencijalni investitor kako bi stekao vlasničko pravo ili koncesiju na korištenje i eksploataciju. U provođenju utvrđenih „strateških" projekata Republike Hrvatske mogu se zaobići ostali zakoni koji reguliraju neku djelatnost, studije procjene utjecaja na okoliš ili drugi dokumenti. Trenutno po UNESCO-vom izvješću o vodnim zalihama iz 2007., koje je provedeno u 188 zemalja svijeta, malena ali prelijepa Hrvatska je među 30 najbogatijih zemalja vodom, dok su u Europi ispred nas samo Norveška i Island.

Neponovljivi okolišni primjer prodaje prirodnih vrijednosti je odbijanje i začuđenost indijanskog poglavice Seattlea, na ponudu američkog predsjednika za otkup indijanskih teritorija (1854.), riječima: "Kako se može kupiti ili prodati nebo i toplina zemlje? Takvo što nam je strano. Mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti?". Na veliku žalost svih nas praksa je uvelike demantirala Seattlea.

Gdje smo mi obični smrtnici koji smo samo pozvani svake četiri godine zaokružiti listić. Imamo li pravo šutjeti? I dok svatko ima mogućnost i pravo uništavati i ugrožavati ljudski prirodni i duhovni okoliš i dovesti ga doslovce do potpunoga uništenja i istrebljenja svega živoga, dotle nema nikoga tko bi se tomu na kompetentan i učinkovit način suprotstavio. Na žalost, zainteresiranost na svim razinama društvenoga i političkoga života, počevši od mjesnih zajednica, preko parlamenata i vlada za okolišne probleme je vrlo mala.

Još će dugo samo INTERES biti ispred interesa za samim životom i ideja vodilja i našega društva.