Nesrećom ljudi koji bi, u nekim drugim okolnostima, možda i mogli postati tribuni, vođe, svakim pokušajem „nalijevanja novog vina u stare mješine" pokazuju - uzaludan je trud.
Sanja Musić Milanović, sasvim slučajno supruga Jovanovićevog šefa, već prvom javnom prezentacijom početnog modula zdravstvenog odgoja u osnovnim školama, pokazala je kako djeca ne trebaju ni roditelje, ni predškolski odgoj jer, sve što su do sada učila od svojih roditelja i od teta u vrtiću, mogu zaboraviti. Sanja će ih naučiti kako se peru zubi, kako se peru noge, uši i ostali važni dijelovi tijela.
Pokazala je i kako na pedagoškim fakultetima iz programa studija razredne nastave treba izbaciti sve što je vezano na metodiku nastave tjelesnog odgoja pa i sam tjelesni odgoj kao predmet. Jer ona, i njen tim će, za sada samo na početku svakog dana, djeci, zorno, putem videa (s autorskim pravima) pokazivati kako se vježba bez ili sa spravama i drugim pomagalima na kojima se, ni malo stidljivo, ističe TM oznaka (trgovačka marka) vlasništvo vjerojatno nekoga iz „obitelji".
Javnom prezentacijom programa Sanja Milanović obznanila je naciji kako „prva crkvena buna u Hrvata" nije uspjela.
Neuspjela prva buna Crkve u Hrvata
Što će, i kako će, nakon deset minuta vježbanja, dvije tri minute pranja ruku i spremanja „prijenosnih poligona", dvije tri minute smirivanja i pripreme učenika na sat matematike, hrvatskog ili vjeronauka na primjer, učiteljima i učenicima od sata ostati i ima li išta od tog nastavnog sata, autore i vlasnike autorskih prava na DVD-e, plakate, brošure, „"prijenosne poligone" nije briga. Ne znam hoće li Sanja Musić Milanović, potaknuta uspjesima
Renate Sopek, ići i korak dalje pa početi plesati uz „štangu", ali, čini mi se, javnom prezentacijom programa obznanila je naciji kako „prva
crkvena buna u Hrvata" nije uspjela. Mislim si, teško će i uspjeti kad biskupi baš i nisu spremni, da im, za njihove ideje i ideale, umjesto mitre, na glavu, kao Matijašu Gubecu, stave užarenu željeznu krunu.
Vlada Sanjinog supruga,
Zorana Milanovića, baš me ugodno iznenadila. A, onda, samo par dana iza - potpuno zbunila. Naime, najprije se u resoru „našeg" ministra, sdpeovca,
Tihomira Jakovine izradio prijedlog novog
zakona o poljoprivredi iz kojeg sam, kroz prizmu hrvatskog nacionaliste, kao najvažnije, iščitao ono o zabrani prodaje državnog zemljišta. Nakon toga, kao da sjedi u nekoj drugoj vladi i kao da Jakovinu uopće ne pozna, ministar gospodarstva, hnesovac,
Ivan Vrdoljak, uz svesrdnu potporu potpredsjednika Vlade
Branka Grčića, u žurnu proceduru stavlja
zakonski model potpune rasprodaje toga istog zemljišta! Štoviše - na mala vrata uvode elemente nacionalizacije zemljišta koja su generacijama stjecana, čuvana, trudom i mukom seljaka oplemenjivana.
Nevladine udruge, sindikati, struka, Crkva... Vladin prijedloga Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske jednodušno su ocijenili pokušajem rasprodaje šuma, voda i ostalih javnih dobara. Jedno od najoštrijih ocjena dao je Hrvoje Hrabak iz Udruženja hrvatskih arhitekata. Za nj "Ova tema je uistinu tema na život i smrt Hrvatske. Zakon s ovako potencijalno devastirajućim učinkom, kako na prirodni okoliš, kulturnu baštinu, tako i na socijalnu i poduzetničku sliku Hrvatske, uistinu nikad nije bilo!"
Plač za Turcima
"Zakon s ovako potencijalno devastirajućim učinkom, kako na prirodni okoliš, kulturnu baštinu, tako i na socijalnu i poduzetničku sliku Hrvatske, uistinu nikad nije bilo!"
Hrvatska biskupska konferencija koja preko Komisije „Iustitia et pax" u svojoj izjavi, koju je u ime Matice hrvatske potpisao i njen predsjednik Igor Zidić, čak „plače za Turcima" jer, vele kako su do sada svi zakoni, pa čak i oni iz razdoblja prethodne, nimalo demokratske države, onemogućavali takvo zadiranje u osjetljivo područje trajnih javnih i prirodnih dobara i omogućavanje rasprodaje "nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske… šuma i šumskog zemljišta, poljoprivrednog zemljišta, javnih cesta i javnog vodnog dobra, kao i nepokretnih kulturnih dobara", zapravo svih dobara kojima raspolaže RH - uključujući i pomorsko dobro kao i koncesije drugih dobara i mrežnih, pretežito transportnih sustava. Zato je, po „Iustitii et pax", nužno „upitati hrvatske građane pristaju li oni na takva trajna otuđenja gotovo posljednjih velikih javnih bogatstava, od kojih onaj prirodni dio spada u univerzalna dobra - i hrvatskih građana i čovječanstva."
Demokratski uređena država nije Glavni stožer OS
A onda u Slavonski Brod su došli generali iz Domovinskog rata predvođeni ratnim strategom i analitičarom geopolitičkih odnosa i stanja na strateškoj razini admiralom Davorom Domazetom Lošom i prvim zapovjednikom hrvatskih redarstvenih snaga i specijalne policije generalom Markom Lukićem. Ova dvojica čelnika jedne od najnovijih političkih stranaka, Zavjeta za Hrvatsku", iznijeli su rezolutnu ocjenu o gospodarskom, društvenom i političkom stanju u Hrvatskoj kao „unutrašnjoj agresiji na Republiku Hrvatsku" kroz nastavak provođenja „Memoranduma 2" Srbijanske akademije nauka i umetnosti. Taj dio plana, po njima, počeo se provoditi točno 16. studenog 2012. godine kada su, unatoč očekivanja Srba i Jugoslavena koji su, btw, daleko opasniji od Srba, svake krivnje oslobođeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač, odnosno kada je vojno redarstvena operacija „Oluja" pravorijekom međunarodne zajednice, jednom zauvijek, ocijenjena legitimnom i, unatoč svemu onome što svaki rat sa sobom nosi - čistom. Oni bi u upravljanje Hrvatskom uveli principe vojnog menadžmenta.
Novo vino u starim mješinama
Istu politiku vode isti ljudi. Nekad ratom, nekad drugim sredstvima. Zapravo, kada je riječ o Hrvatskoj - istiji ljudi. Oni kojima nikada neće biti dosta novih i novih oblika i sadržaja „pozitivne diskriminacije".
U pravu su i Crkva i udruge. I sindikati i struka. U pravu su i generali. Osim u dijelu kada misle kako se demokratski uređena država može voditi po vojnim principima zapovijedanja i upravljanja. Istu politiku vode isti ljudi. Nekada ratom, nekada drugim sredstvima. Zapravo, kada je riječ o Hrvatskoj - istiji ljudi. Oni kojima
nikada neće biti dosta novih i novih oblika i sadržaja „pozitivne diskriminacije".
I, nažalost, manje-više isti ljudi vode ili bi htjeli voditi i hrvatsku politiku. Na svim razinama. Točno je, a po prilici, napisao jedan komentator: Na desnici, nažalost, od izbora do izbora, samoreciklira se politički otpad iz svih mogućih desnih političkih opcija koji, unisono, odgovornima za stanje prozivaju „sve stranke koje su vladale ili vladaju posljednjih desetak godina". I pri tom računaju na amneziju birača koji će, nakon njihovih vatrenih govora, zaboraviti kako im govore oni koji su prošetali ama baš svim strankama koje sada optužuju. Tako je, nesrećom ljudi koji bi, u nekim drugim okolnostima, možda i mogli postati tribuni, vođe, svaki pokušaj „nalijevanja novog vina u stare mješine" - uzaludan trud.
