Međugorje i 'ukazanja', u iščekivanju skorog 'pravorijeka' pape Franje o ovom fenomenu, ovih dana ponovo je jedna od top tema medija. I hrvatskih. Pa i lokalnih.

Guadalupe, Fatima, Lurd i Međugorje imaju jednu sigurnu poveznicu - ni jedno od ovih mjesta, kao mjesto 'ukazanja', nije bilo priznato za života vidjelaca, ili 'umiranja svijetu' (odlaska u samostan) pa je i u slučaju Međugorja teško očekivati skoro priznanje.

Poveznica s priznatim mjestima 'ukazanja'

Što se, u kontekstu gore navedenog, o međugorskim 'ukazanjima' objektivno može reći? Onaj tko ne vjeruje, priklonit će se jednom od dva moguća tumačenja: ili je riječ o smišljenoj prijevari s trikovima, ili se radi o (kolektivnim) halucinacijama. Onomu tko vjeruje, ne trebaju objašnjenja. Znanstvenici uvijek, pa i u ovakvim situacijama, pokušavaju doći do konačnih znanstvenih odgovora ili zaključka kako do odgovora na znanstveni način nisu došli. 'Ukazanja' su fenomen vezan ne samo uz kršćanstvo, ali kada je o kršćanstvu, posebno o Katoličkoj crkvi riječ, važno je znati kako ona nikoga ne obvezuju. Božja objava čovječanstvu završila je smrću Ivana Evanđelista. Sve ostale objave, poslije toga, ako objave jesu, privatne su naravi i njima se može i ne mora vjerovati. Crkva, ipak, o puno njih kad-tad donese stav. Iz prakse i povijesti različitih 'ukazanja' znamo kako je prema svakom od njih Crkva, u početku, rezervirana, skeptična. Zapravo, najveći broj tih 'ukazanja' potpuno ignorira. No, pojedina jednostavno ignorirati ne može jer kao fenomen zahvaćaju veliki broj članova Crkve. Tako je bilo s Fatimom koja je službeno priznata već za godinu dana, Lurdom koji je priznat nakon deset godina. Međugorje ni nakon 33 godine još nije službeno priznato. Za sve postoje posebni razlozi i u njih, sada, ne bih ulazio. No, za sva ta mjesta jedna je poveznica – ni jedno nije bilo priznato za života vidjelaca, ili 'umiranja svijetu' (odlaska u samostan)  i teško je to očekivati i u slučaju Međugorja.

Čuda u Crkvi i međugorsko čudo 

Ono što je bitno za Međugorje i što će Crkva zasigurno imati u vidu jest upravo ta trajnost i, k tome, broj osoba (ne samo katolika i ne samo kršćana) koji su Međugorje posjetili – više od 30 milijuna njih. 'Provjeru' će tražiti rukovodeći se Kristovim riječima: „Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati." (Mt 7,21). A tu je Crkva stroga i ima istovjetan kriterij: čudo. Ne svjetlucanje kipa (o kojem, usput, vidjelica Vicka Ivanković navodno jest dala jednu jedinu konkretnu izjavu u smislu moguće 'Gospine poruke' ali kip u trenutku davanja te izjave još nije bila vidjela, a poslije te izjave niti jednu drugu njenu izjavu ili poziv ikome da dođe vidjeti 'čudo svjetlećeg kipa' mediji nisu prenijeli – ipak, neki joj, nekritički pišući, pripisuju namjeru prijevare). Čudo, u crkvenom smislu, je najčešće neko medicinski neobjašnjivo, ali poviješću bolesti i posljednjom opsežnom dijagnostikom potvrđeno potpuno i trajno ozdravljenje. Čudo, i baš u smislu kako je to evanđelist Matej zapisao, su i tisuće obraćenika, stotine i stotine tisuća onih koji se godinama ili desetljećima prije posjeta Međugorju nisu ispovjedili, milijuni pristupnika Euharistiji koja je središte i bit Katoličke vjere. To su, za Crkvu, nedvojbeni plodovi Međugorja. 

Deseci milijuna aura stopljeni u jednu

Već dolaskom desetina milijuna ljudi na jedno mjesto u relativno kratkom razdoblju, na tom mjestu, osim materijalnog, što u međugorskom slučaju jasno je vidljivo, ostavlja i duhovni pečat. Silna je tu akumulirana energija, zajednička 'aura' čiji 'sjaj' ima zahvaliti 'aurama' svakog pojedinca koji je, jednom, ili više puta, hodočastio u Međugorje, na Križevac ili Brdo ukazanja. Tu 'auru' Crkva ne može i neće ignorirati, o njoj se neće negativno očitovati. Zato je izvjesnije kako se od komisije pape Franje ništa spektakularnog očekivati ne može. Međugorje neće biti negativno ocijenjeno, ali (u ovom trenutku) neće biti ni priznato kao međunarodno marijansko svetište što, ovo valja naglasiti, mjesna Crkva zbog, onima koji poznaju „Hercegovački slučaj" poznatih razloga, ni ne želi. Čemu, onda, ta iščekivanja 'konačne' odluke Crkve? Razlog je jedan. Jedini. 'Predugo' to sve skupa traje i onima koji žele priznanje i onima koji žele službenu potvrdu svojoj skepsi. A fenomen je, od samoga početka, nadrastao lokalne okvire i uvijek je davao dobar materijal medijima koji su hranili i jedne i druge.

Međugorje, u dogledno vrijeme, neće biti ni biskupijsko, ni nacionalno ni međunarodno svetište jer to ne želi ni 'Mjesna Crkva', odnosno biskup Perić, niti Biskupska konferencija BiH.

U kalendaru blagdana (do daljnjega) nema mjesta za Gospu od Međugorja

Tako, Međugorje i dalje ostaje „Ni na nebu, ni na zemlji" odnosno neće ga, kao međunarodno, priznati Sveta Stolica, ni mjesni ordinarij da bi bilo biskupijsko (što bi, sada, nakon toliko godina i imajući u vidu prethodno spomenuto nadrastanje lokalnih okvira, bilo smiješno), niti će postati nacionalno, bosansko-hercegovačko, kakvim bi ga, i bez odobrenja Rima, mogla proglasiti Biskupska konferencija BiH (jer bosansko-hercegovačkim biskupima sve drugo je potrebno samo ne međusobni prijepori i, zacijelo, neće se zamjerati jednome od njih – msgr. Ratku Periću, mostarsko-duvanjskom biskupu i apostolskom upravitelju trebinjsko-mrkanskom). Dakle, Majka Božja Kraljica mira ili Gospa od Međugorja, do daljnjega, neće, poput Gospe od Guadalupea, Gospe Fatimske ili Gospe Lurdske, ući u Kalendar blagdana Katoličke crkve.

Bez obzira na stav Papine komisije

Papina komisija samo će, još jednom, naglasiti duhovni značaj Međugorja. Vjerojatno ga i jače naglasiti. A Međugorje, nevezano na sve to, i dalje će biti stjecište milijuna ljudi, prvenstveno katolika, ali i pripadnika svih drugih vjera kao i agnostika. Takozvani 'duhovni turizam', u i oko Međugorja, nakon očitovanja Papine komisije, neće splasnuti, nego će jednako, a možda i snažnije, rasti. Ostaje za vidjeti hoće li svjetovne vlasti u Bosni i Hercegovini, odnosno u Federaciji BiH, ovo imati u vidu pa konačno prometnu i ostalu infrastrukturu, prvenstveno Mostarsku zračnu luku, tome prilagoditi.