PIŠČEVO je djelo nepresušno vrelo poetike života. „Roman, drama, poema su kategorije u kojima se kreće mitski duh evropskog čovjeka, čovjeka pisca.” (Istorija bolesti, Tvrtko Kulenović)

„Kad zaspimo, ulazimo u san iz kojeg se budimo. Kad umremo, ući ćemo u san iz kojeg se nećemo probuditi. Ali kad smo se rodili ušli smo u san iz kojeg se nismo probudili.”

Njegovo djelo, čak kada je riječ i o toku svijesti, o primjerice i „nadrealističkom eksperimentiranju”, govori „nešto” želeći to „nešto” naglasiti, povlačeći paralele između stvarnosti i nadrealnog. Ali ponekad stvarnost bude iznenađujuće surovo nadrealna pa piscu ne preostaje ništa drugo nego da to nadrealno koje je sastavnica prvenstveno imaginarnog spaja u nizove dvostruko nevjerojatnog. Ako se to dogodi, pažljivi čitatelj će shvatiti da je takvo pisanje obuhvaćanje života. Jer život nije samo realan, obuhvatljiv našim razumijevanjima konkretnih zbivanja i stvari. Život je puno više, čak puno više od napisanoga i zato ponovne ili nove interpretacije uvijek oživljavaju na sceni kako bismo uvidjeli bezgraničnost iskustvenoga. Jer iskustveno je realno i irealno... kako drugačije objasniti rat, objasniti patnju, objasniti besmisao u smislu postojanja?

KKD Fotoklub Kadar Slavonski Brod

Da, ovo ispisivanje motiva, ovaj niz asocijacija različitih sudbonosnih događaja nije tek samo neki, nazovimo „nadrealistički eksperiment“ već tok svijesti jednoga pisca. Istorija bolesti Tvrtka Kulenovića roman je toka svijesti, udžbenik iz kulture promatranja svijeta, ispis povijesti rata, iskustvo bolesti i smrti najbližih, kulturološki arftefakt pisca i erudite. Na sceni su bili glumci različitih generacija, glumci koji su isprepleli vlastita iskustva gubitaka i rata s motivima romana. Također, projekcije fotografija koje svjedoče o univerzalnosti ljudske patnje. Jedan mikro- i makrokozmos se nadopunjuju uobličujući besmisao svijeta u kome rat egzistira kao potreba čovjeka za nametanjem sile i usiljene pravde, povijesnih kontingencija. Camus je pisao „Stranca“ uvidjevši veliki problem svijeta i svodeći glavnog lika na funkciju refleksa. On pije kavu nad majčinim odrom, on ubija, on ne vjeruje,... on je čovjek bez iluzija; čemu služi njegova egzistencija osim da bismo shvatili kako se slika svijeta mijenja, kako se ustaljena pravila o duhovnoj egzistenciji brišu. Jedan čovjek je rekao kako svakih nekoliko godina mora doći do rata zbog ekonomskih razloga. Zar to nije manjkav, smiješan zaključak? Zar ljudski život tako malo vrijedi?

KKD Fotoklub Kadar Slavonski Brod

Suvremeni čovjek gubi uporište, zato je tragičan, a njegova tragičnost je poticaj umjetnosti da ga iz pepela izvuče poput feniksa, da mu pruži utočište oslobađajući ga krnjih predodžbi o postojanju. Umjetnost svojim jezikom, svojom umješnošću kroz epohe govori o čovjekovoj ulozi u svijetu, neminovno. Prozor u svijet romana začet je prema teoretičarima (Bahtin) već Božanstvenom komedijom iako nije riječ o prozi.

Sadržaj Danteovog monumentalnog djela govori o pojedincu kao i roman. Univerzalno filozofsko pitanje o smislu nastavlja se dalje te nastaje Cervantesov „Don Quijote“ kao preteča modernog romana. Slika svijeta izmijenjena, čovjek se postepeno počinje oslobađati religijskih ideala, metafizičkih spona s onostranim... ali postaje luda, postaje komičan, boreći se s nepostojećim neprijateljima, a te vjetrenjače postaju topos prepoznavanja svih koji i danas svoju egzistencijalnu borbu smatraju besmislenom. „Istorija bolesti“ suvremeni je roman koji je dobio u nasljeđe sva ranija iskustva romana i egzistencije. Predstava „To nikad nigdje nije bilo”, predstava pokreta, glazbe, performansa, oživjela je ideju stanja svijesti razlomljenog u sjećanja, osjećanja, u stvarnost, ali uvjerljivo mimetički. Ništa na sceni nije bilo suvišno... detalji, čitavo mnoštvo, priča na sceni od otprilike dva sata, sve, baš sve je imalo smisla iako je filozofska potka besmisao ili upitan smisao isprepletenih sudbina. Doznajem u međuvremenu kako je gotovo identično iskustvo kao Tvrtko Kulenović imao jedan glumac... priča u priči, povezanost iskustava, uplakana lica posjetitelja... agonija.

Hoće li se nastaviti ili sve djeluje poput sna? Kakvoga sna?

Tvrtko Kulenović u „Istoriji bolesti“ koja govori, ne zaboravimo, o smrti kao metafori, o životu kako na kraju knjige navodi: „Kad zaspimo, ulazimo u san iz kojeg se budimo. Kad umremo, ući ćemo u san iz kojeg se nećemo probuditi. Ali kad smo se rodili ušli smo u san iz kojeg se nismo probudili.”.

Možda naše iskustvo želi poučiti o tome da se probudimo iz snova jer jedino tako ćemo zaista živjeti. Jer san može biti poguban kada nas sprječava da pod narkotičkim efektom promatramo stvarnost bez iluzije da na njega možemo utjecati. Krenuti od sebe? Teško je. Ali što učiniti ako nam je to jedini lijek?

KKD Fotoklub Kadar Slavonski Brod