KAKO bismo mogli riješiti probleme hrvatskog školstva, prvo moramo utvrditi nedostatke našeg neprilagođenog i tromog  obrazovnog sustava.

Puno se o svemu problematizira, no konačnog pomaka ipak nema. Svima nedostaje hrabrosti i volje, premda iskustva nekih škola koje su uvele projektnu i problemsku nastavu, pokazuju sjajne rezultate.

Sustava koji nikako ne odgovara potrebama suvremenog društva, već se zasniva na starim doktrinama i arhaičnom načinu poučavanja.

Današnje škole uopće nisu motivirajuće jer učenici u njima ne usvajaju znanja koja su im potrebna za život.

Svaki nastavni sat treba biti zanimljiva nastavnikova kreacija u kojoj bi mogao doprijeti do učeničkih emocija i na suptilan ih način zainteresirati za neko područje učenja.

U protivnom, shodno današnjim iskustvima, imamo zastarjelu nastavu kakva se odvijala u zadnjih 350 godina, što nikako nije pokazatelj suvremenog školskog sustava 21. stoljeća.

Moderan pedagoški pristup osigurao bi zanimljivu nastavu na koju bi učenici rado dolazili te bi se enorman broj izostanaka s nastave odmah smanjio.

Obrazovanje je zamašnjak svih promjena jednoga društva. Trebamo stvarati izvrsne učenike, a ne se zadovoljiti osrednjošću i znanjem dovoljnim za prijelaz u viši stupanj.

Možda bi se problemi lakše riješili da naše obrazovanje ne robuje krutim programskim planovima, neprilagođenoj realizaciji i mnoštvenosti sadržaja.

Potrebna je veća sloboda u poučavanju koja bi kreativnim rješenjima dovela do izvrsnih učeničkih vještina i znanja.

Probleme treba iskorijeniti uvodeći inovacije i drugačije pristupe. Treba krenuti od pojma predmetne nastave, probati predmete mijenjati s temom učenja i umjesto klasičnih predmeta ponuditi i učiti određenu, relevantnu temu.

Učenje mora postati aktivno što sada nije slučaj.

Učenici moraju učiti na temelju projektnih, suradničkih i problemskih zadataka moderne nastave.

Učenici se dosadašnjim načinom nastave samo dosađuju jer nema pravodobne aktivnosti: sjedenje, slušanje i gledanje zamaraju.

Novi pristup nastavi oslobodio bi učenika, izveo ga iz školskih klupa i učionica, naučio bi ga djelovati, misliti i učiti s lakoćom, sa zanimanjem koje dovodi do osjećaja zadovoljstva naučenim.

Promjene su važne i treba ih neosjetno i polagano uvoditi s odlučnošću jer taj put jedini vodi k pozitivnom ishodu – stvarnom znanju svakog učenika koje bi se odmaklo od današnjeg zadovoljavanja obrazovne forme: učenju napamet, učenju radi ocjene same bez ikakve motivacije, samo težina i zasićenost silnim podacima.

Nitko danas nije zadovoljan stanjem u obrazovanju, ali nitko se i ne usuđuje ništa mijenjati.

Puno se o svemu problematizira, no konačnog pomaka ipak nema. Svima nedostaje hrabrosti i volje, premda iskustva nekih škola koje su uvele projektnu i problemsku nastavu, pokazuju sjajne rezultate.

Jedan vid rješenja navedenih problema očituje se u novim strategijama i novim kurikulumima.

Mlade ljude trebamo odgajati i učiti za život, a obrazovanje MORA biti uvijek povezano i usklađeno sa svijetom rada, a ne odvojeno od njega i ispunjeno apstraktnim sadržajima.

Možemo  zaključiti da se napredak obrazovanja treba usmjeriti k depolitizaciji odgojno-obrazovnih ustanova i da struka mora biti mjerodavna za sva pitanja i sve odluke te tako biti i odgovorna za sva nova rješenja u odgoju i obrazovanju.