Svi mi u  sebi nosimo moć i sposobnost stvaranja novog života.

Isto tako u sebi imamo moć i sposobnost biti jači od stvari koje nas uznemiruju, rastužuju…

No tu  je spoznaju nužno kod nas prepoznati, naglasiti  i potvrditi djelovanjem, davanjem i primanjem.

Običaj i potreba davanja i  primanja, kod našeg naroda je povezan sa svim životnim područjima, ne samo s opipljivim materijalnim dobrima.

Ponegdje se smijeh smatra oblikom molitve.

Svi smo mi, nesvjesno ili svjesno, graditelji vlastitog života, za to su nam potrebni pozitivni stavovi koje učimo u obitelji, školi, crkvi, društvu, kako bi mogli stvarati vlastiti bolji životni prostor.

Iskustva kroz ljudsku povijest su pokazala da dobrota, brižnost i obzirnost se često označavaju kao „ljubav na djelu".

Svaki dan, svakome od nas, nudi se prilika za neku malu ljubaznost prema drugima, za brižnost, razumijevanje i pružanje podrške.

Vrlo često smo prezaposleni, jurimo od jedne do druge obaveze, izmučeni i zabrinuti za sebe i ne uviđamo divne prilike za davanja.

Možda ne vidimo kako je drugima ili što se događa u njihovim životima.

Počnimo se mijenjati tako da vidimo i druge; prema drugima se odnosimo onako kako bi željeli da se oni odnose prema nama.

Osobe s kojima živimo, radimo, naše su tlo u kojem smo ukorijenjeni i zato je svaka osoba jako važna u našem mijenjanju prema  našem željenom cilju.

Ne uspijemo li odmah u ostvarivanju svojih promjena i svojih ciljeva, pokušavajmo i pokušavajmo, „Bog pomaže onima koji ustrajavaju".

Kad je, na primjer, otkrivena električna žarulja činilo se da je dosegnut završetak takvog istraživanja, ali vidimo da se do danas traže novi i bolji načini primjene el. žarulje.

To možemo primijeniti i na vlastiti život, kad jednom odredimo svoje prioritete (ciljeve), započinje borba sa mnogim preprekama do cilja.

Strpljivost i iščekivanje su ono što nam treba za nove pomake prema ostvarenju naših ciljeva.

Naš uspjeh se često temelji na savladavanja dnevnih poteškoća, rekli bi dan za danom u svemu što činimo.

Važno nam je također imati na umu, da nikada zapravo ne „dolazimo" na cilj, nego je riječ o putovanju obilježenom traženjem i učenjem u svakoj situaciji, nastojanjem da se poboljšamo kao ljudska bića.

Kao u prije spomenutom primjeru gdje znanstvenici i do danas traže nove načine u korištenju el. žarulje, tako i mi tražimo bolje načine našeg življenja, koja se sigurno mijenjaju (prijateljstva, suživot, tolerancija, kvalitetno vrijeme s obitelji, zajednici i sl.).

U puno širem smislu, davanje je povezano s našim zdravljem, srećom i općim zadovoljstvom. Poznat nam je osjećaj zadovoljstva kada smo nekome pomogli - zbog užitka u pomaganju, a još više ako smo to dobro djelo učinili anonimno.

U našem svijetu postoje jake stvari kao što su: "Željezo je jako, no vatra ga tali. Vatra je snažna, no voda je gasi. Čovjek je jak, no strahovi ga sputavaju. San je jak, no smrt je jača, međutim dobrota davanja i primanja je puna ljubavi te nadživljava i smrt".

Kako nam se često kaže, da smo samo putnici stazama našeg života, na tom putu nemjerljiva je snaga smijeha, kad je  potrebno oživjeti našu dušu dok putujemo – napredujemo prema svojim ciljevima.

Sretno je srce koje se mijenja, daruje i prima s ljubavlju, stvara takve uvjete da sile sumnje, straha, katastrofa i očaja nemaju snagu prekinuti dotok dobroga.

Ponegdje se smijeh smatra oblikom molitve.