JEZIK je najbolji i najgori dio ljudskog tijela. Jezik ima skrivenu moć, više nas određuje ono što nam izlazi iz naših usta, nego ono što u njih ulazi. Bilo bi dobro kada bismo mogli izbjegavati negativne, ružne i štetne riječi. Riječi imaju svoju genealogiju, povijest, ekonomiju, književnost, umjetnost.

Čovjek se ne cijeni po nacionalnosti, nego po ljudskosti, riječima, djelima. Živimo u vremenu svakodnevnih novih izazova, svjedoci smo stalnih promjena.

Idemo i moramo ići naprijed, život je proces, nema puno prostora za nostalgiju. Stvaramo li novi bolji svijet ili idemo prema nazad, svjedoci smo promoviranja raznih nepotvrđenih i nedokazanih vrijednosti. Pojedincu i društvu teško je napraviti radikalni rez prema promjenama za bolje sutra, ali danas je to potrebno, javlja se potreba i postaje naša obaveza suprotstaviti se nesigurnom životu i neizvjesnoj budućnosti. Pojava koja nas je zadesila zadnjih godina, da svi postajemo putnici, izbjeglice, gube se čvrste točke sustava.

Jesmo li kao društvo i pojedinac pripremljeni na ovo „novo normalno”?

Mislim da nismo, no što radimo da si pomognemo?

Većina je bila sretna na onim prostorima na kojima se uglavnom rodila i odrasla, ali danas se sve brzo mijenja. Pokazalo se, također, kroz povijest kako su ljudi manje sretni u tuđini, u koju su morali otići, nego dok su bili kod kuća, tamo gdje su rođeni.

Trebamo učiniti sve i zaustaviti odlazak ljudi sa svojih prostora. To se može, samo ako se želi!

Svjedoci smo da „novo normalno" donosi da ljudi u svijetu doslovno umiru na ulicama - beskućnici, glad, bolest, (Indija, Amerika, Afrika, Kina,...). Činimo li dovoljno da to mijenjamo?

Je li to neka budućnost koja nas čeka, kojoj nas vuku određene interesne snage?

Sjevera Europa danas je puna zabrinutih, mrzovoljnih ljudi više nego ikad prije. Na svim stranama prisutna je negativna motivacija, nije problem izdržati ovakvo neizvjesno stanje, ako znamo do kada, no pitanje je kako izaći iz ove neizvjesnosti, a to danas većina sigurno ne zna.

Na dnevnoj razini suočeni smo s novim strahovima i novim nepoznanicama koje nam nude sve vrste medija, koje se tiču svih nas.

Znanstvenici i ljudi koji odlučuju o našim sudbinama moraju doći među svoje ljude, naglašavati važnost osjećaja slobode, sigurnosti, tolerancije, borbe za slobodu.

Promjena je stalna, nitko više nije isti, moramo nešto učiniti na obrazovnom i odgojnom planu mladih ljudi za sigurniju i bolju budućnost. Nažalost, postoji nedostatak empatije što je jednim dijelom posljedica grabljenja/zgrtanja novca i drugih vrijednosti.

To danas „novo normalno” ima svoje nove izazove, svi smo drugačiji. Nažalost, ljudi se povlače u sebe i žive svoj unutarnji život. Važna stvar na svijetu nije gdje stojimo, nego smjer kojim se krećemo. Znamo li to danas i što radimo kako bismo to promijenili?

Moramo, uz kratkoročne, imati i dugoročne ciljeve, kao država, kako se ne bismo razočarali trenutnim neuspjesima. Ne bi li u školama trebali postojati i programi obrazovanja na području izgradnje karaktera, tehnike samoodricanja od zavisti, radosti davanja? Što učiniti da nam se ne dogodi privreda i kulturna katastrofa?

Ima jedna izreka koju sam često čuo u Engleskoj; „You can't fatten a pig on market day” iliti „Ne možete toviti svinju na pijačni dan”. Malokad su građani Hrvatske bili tako ujedinjeni kao za vrijeme Domovinskog rata i zadnje katastrofe na Baniji prilikom razornog potresa..

A kako je nestao taj moral, za kojeg vidimo da se u kriznim situacijama ipak javlja ? Što se to dogodilo u vremenu kad je trećina Hrvatske bila u ratu?

Ako se željelo prijeći na tržišno gospodarstvo, trebalo je učiniti radnike suvlasnicima poduzeća. Upravo to se nije napravilo, najprije se sve podržavilo, zatim su počela darivanja tvornica, novaca, zemljišta, bankovnih kredita,...

Umjesto da se i sada koncentriramo na industriju, obrt, poljoprivredu, obrazovanje, znanost, razvoj, istraživanje pa i u tim skromnim uvjetima, okrećemo se i dalje bržim zaradama, turizmu i trgovini.

Ova sadašnja kriza sa virusom, a i svaka druga kriza će pokazivati kako to nije bilo korisno za Hrvatsku.

Može se dogoditi da sve što se danas uvozi u Hrvatsku, sutra se neće moći uvesti, poput hrane, lijekova i slično.

Stabilne države ( Austrija, Švicarska,...) okreću se prema vlastitim potencijalima, dok mi to nismo vidjeli kao našu prednost te su posljedice takvih odluka da imamo narod koji je većim dijelom demoraliziran, a mladi se značajno iseljavaju iz Hrvatske.

Što činimo da to ublažimo?

Narod postepeno gubi prava i srozavamo se do razine golog preživljavanja. Intelektualci koji se mogu suprotstaviti tim lošim promjenama, povlačili su se, a i danas se povlače, nema ih ni u medijima, tribinama, među narodom.

Izostalo je javno djelovanje sa svim argumentima za nastupajuće promjene.

Nove generacije mladih ljudi, danas lako i brzo sude, a stvari nikada nisu jednostavne za brze osude.  Stvarnost je često isprepletena sa osobnom perspektivom, kao i s jednako toliko objektivnih činjenica.

Trebamo istinski stvarati bolji svijet sa sposobnim ljudima. „Na vrhu ima mjesta koliko vam srce želi, ali nema mjesta za sjedenje.". Svako razdoblje našeg života ima početak i završetak koji dovodi do novog početka. Moramo, pod svaku cijenu, napraviti započete reforme u obrazovanju, gospodarstvu, politici, lokalnoj samoupravi, da nam se ne dogodi kulturna i gospodarska katastrofa.

Želim vjerovati kako smo naučili, kako svoju sudbinu trebamo držati u svojim rukama, imati na pameti da stvari nikada ne idu na dobro brzo, a na loše idu preko noći.

I zato ću još jednom ponoviti gore spomenutu izreku:

„You can't fatten a pig on market day!”

 „Ne možete toviti svinju na pijačni dan!”

Moramo se početi mijenjati da ne bude prekasno.