NAPOKON sam pogledala eksponate izložbe Rađanje Šokice uživo - od čega fotografije zauzimaju značajno mjesto obuhvaćajući trenutak sa svim detaljima iz kojih nastaje preobrazba promatrača u sudionika života žena koje žive kao neobični integrali odabranog i nužnog.

S jedne strane, Slavonke ili Šokice s fotografija su tradicionalne i već sama pomisao na tradiciju nosi niz predodžbi koje u javnom prostoru izlaze kao fraza, dok, s druge strane, modernost, također vidljiva na fotografijama, govori o njihovoj živosti i inkluzivnosti neophodnoj kako bi, ne samo opstale unutar modernosti, kako bi se zadržale koračajući s mlađim članovima obitelji, nego i da bi koračajući s njima, dopadljivo radile na usvajanju onoga što ih i same održava kao gotovo statusne simbole sudara vremena.
Više je razloga zbog kojih otvaram ovu temu izložbe, ali i zbog čega sam je uopće išla pogledati. No, ako bih vagala privatne razloge i svoju znatiželju, ovdje su potonji razlozi ipak manje bitni.

Izložba o slobodi snažnih žena

Zbog tradicijske odjeće proglašavali su ih neobrazovanima

O Mariji Gačić sam pisala više puta jer uz poznanstvo, za njezin rad me veže i potvrda o visokom stupnju maštovitosti, profesionalnosti, upornosti i nadasve ljubavi prema etnologiji, zbog čega je postala gotovo nezaobilazna osoba u etno-krugovima. Uz Sonyu Darrow, sociologinju i umjetnicu iz Češke, Marija je autorica ove izložbe kao i projekta.

Zato, ovaj tekst posvećujem drugoj osobi koja je zaslužila biti spomenuta, a riječ je o teti Janji Markovac (Mijatovoj).

Gledajući je na fotografijama i razmišljajući o tomu jesu li te fotografije rekle sve, očekivano mogu utvrditi da nisu. Poanta izložbe je fragmentima motivirati na razmišljanje i povezivanje tematskog sklopa kao i podsjetiti na ideju projekta, ali, teta Janja sama za sebe i vjerujem svaka od ovih žena, mogu biti prototipi, pa čak uglađenog feminizma koliko god to pretenciozno zvučalo.

Marširanjem kroz život, ponosno i njemu ususret, ova žena pokazala je kako biti obrazovan nije isto što i biti pametan – jer jedna je sigurno od rijetkih koja je, uz svakodnevno učenje novih pristupa praktičnom životu, bila u Americi ne zbog atrakcije same, nego i zato da bi pokazala kako mogućnosti treba iskoristiti. Uz to, ona je dokazala kako biti mudar ne znači biti lažan ili lažno suosjećajan, već osjetljiv na potrebu susjeda i prijatelja i to tako što zna reagirati odmah kada je pomoć potrebna, a ne samo onda kada joj odgovara i da bi se dopala.

I tako, teta Janja u prostoru i vremenu između dva kolosijeka, modernog i tradicionalnog, kada mislimo kako je nezasitna kupoprodaja moći, položaja, ljudi, dostojanstva, skršila sve što je bilo vrijedno da bi obezvrijedila ovo što imamo danas, postaje (uz ostale žene s izložbe!), simbol rađanja Šokice.

Ta Šokica se rađa iz tinjajuće vatre zazora od nametnutog ili prizvanog. Iz tmine modernosti koja prijeti da će ovladati nad nijansiranim pogledom prirode i ljudi u Slavoniji, i to kroz dvogled iz naslonjača onih koji o ljudima malo znaju, a puno govore, ova žena govori i zna jer je svojom upornošću shvatila kako su, u cijeloj priči o Slavoniji i Šokicama, obitelj i prijateljski odnosi ono o čemu se najmanje priča kada se govori o običajima...

Ona je zato na izložbi bila i nitko je nije morao posebno zvati, uostalom, ona dođe ponekad da bi vidjela jesu li njezine „druge” dobro, a ne zato da bi nešto tražila...

I tako, ova Šokica kao da se stalno rađa u procesima preobrazbe... jer oblačeći suknju, pregaču i majicu, stavljajući maramu na glavu i naočale, uzimajući mobitel u ruke,... govori kako izlazeći takva bilo gdje, oblači i neustrašivost jer zna koliko je darova dobila, a koliko umnožila da bi i sama mogla dati. Svakog dana se zato iznova rađa...

Pitam se, je li mogla ostati nezapažena?