DO jučer, nisam čuo niti pročitao riječi 'rusoljub' i/ili 'srboljub'. U svojim komentarima, vjerojatno, moji će brojni 'fanovi' ustvrditi kako je to posljedica činjenice da nisam redovito čitao uvodnike Glasa koncila niti portal Narod.hr nego, oprostimibože, ruske klasike Dostojevskog, Gorkog ili njemačkog Marxa. Malo revnosniji, dodat će kako nisam dovoljno slušao 'državničke' govore prvog velikog nacionalističkog uhljeba, Ante Đapića ili pseudoznanstvenika Josipa Jurčevića, nego pratio rad velikog intelektualca i cinika, Stipe Šuvara. 

Optužit će me da nisam osvijestio svoju etničku pripadnost - kao da je važno tko kojem narodu pripada - niti da sam se dovoljno otuđio od Srba. Nastavit će me optuživati da nisam dovoljno velik ni Hrvat ni katolik.

Da sam farizej kao Zoran Milanović, rekao bih im kako je moj najstariji stric Jerko (po kojem sam dobio ime) poginuo kao 'hrvatski vojnik' te da su druga dva strica, Toma i Ante, u 'četveroredu', pješke iz Zidanog Mosta došli u Grude. Samo zbog toga što je još bio dijete, njihov četvrti brat, a moj otac Franjo, nije bio sudionik Drugog svjetskog rata. Unatoč tome, bio je odgojen kao Hrvat hercegovačke provenijencije i nikada se nije aktivno bavio politikom. Osim toga, rekao bih im kako potječem iz poštene radničko-katoličke obitelji te da sam u mladosti ministrirao na latinskom jeziku.

Da sam hvalisavac i da si pripisujem zasluge kojih nemam - mada sam odlikovani dragovoljac Domovinskog rata, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske i treći čovjek 108. br. ZNG HV - bio bih na polaganjima vijenaca ispod svakog križa u čijem dnu sitnim slovima piše tko je 'dao život za Vjeru i Domovinu' i na taj način pružio bih legitimitet 'Crkvi u Hrvata' i neoustaškim šovinistima neka predstavljaju hrvatske patriote i prisvajaju zasluge za obranu Hrvatske. Neka drugi antifašistički nacionalno-oslobodilački rat vođen od 1991. do 1995. nastave pretvarati u križarski rat za 'lebensraum' i Hrvatsku držati na gubitničkoj strani europske civilizacije. 

Budući da nisam ni Zoran Milanović, niti pripadnik njegovih interesnih ljubimaca (neofašista, ratnih zločinaca i profitera) svim kritičarima te vrste mogu poručiti: Jebite se prišipetlje, 'gdje ste bili 1991.'. 

Čuo sam i čitao o 'rusofilima' i 'srbofilima', ali za 'rusoljube' i 'srboljube' saznao sam tek kad me prosvijetlila, u redovima HDZ-a ugledna saborska zastupnica, izvjesna Majda Burić. Naime, replicirajući kolegici iz Radničke fronte, zastupnici Katarini Peović - dakle jednoj od onih koji „mrze sve što je hrvatsko“ - Burić je uputila dvije novokomponirane nacionalističke psovke: prvu, koja je trenutno konjukturna u 'civiliziranom svijetu' i drugu koja 'u hrvatskim zemljama' žigoše one koji bi 'arhi neprijatelje Hrvata, Srbe, što će reći: 'Din dušmane' (zaklete vjerske neprijatelje), željeli u prijatelje pretvarati.

Munjevito, pak, njezin šef, urbani nacionalist i hrvatski dendi kancelar André Plenković, sukladno goebbelsovski stvorenoj slici o sebi kao uglađenom demokrati, od uzorite stranačke vojnikinje - podkapacitirane i nacionalistički agresivne obožavateljice - tražio je neka se ispriča zastupnici Peović. Mada je besprizorna zastupnica privremeno uvukla svoje šovinističke očnjake, oboje su vjerodostojni koliko i odnos HDZ-ovaca  prema ustaško-fašističkom nasljeđu simboliziranom u pozdravu: 'Za dom spremni!'.

Dakle, 'pravi Hrvati', pored etabliranih nacionalističkih psovki kao što su „Srbin“ i „komunjara“, dobili su novu 'Davidovu zvijezdu' namijenjenu leđima „srboljuba“.

Nakon što su ti, od stoljeća sedmog slobodoljubivi ljudi, 'svoju pušku sa svoga ramena' i 'svoju lisnicu iz svoga džepa' bespogovorno predali Amerikancima i ostalim svjetskim drumskim razbojnicima, političko-sigurnosna vododijelnica između Europe i Balkana, na ovim prostorima, pomaknuta je 300 kilometara na istok. Došlo je do 'tektonskih' promjena na način da su Hrvati, ustvari, i zvanično smješteni u služinčadsko predvorje Europe. Dakle, geopolitički u bjednijem smo položaju od srednjovjekovnih predaka koje je 1519. Papa Lav X. počastio titulom Antemurale Christianitatis ('predziđe kršćanstva'). Od ratnika postali smo posluga.

Da bi bilo moguće uništiti slobodarski duh Hrvata, njihov ponos i samopoštovanje koje su, nakon 840 godina (Pacta conventa 1102.) stekli boreći se na pravoj strani tijekom Drugog svjetskog rata (1941. - 1945.) - na krilima crkvene potpore, iz političke kanalizacije na svjetlo dana trebali su ispuzalti gramzivi neoustaški mračnjaci. Ljudi kojima je 'njihova šnicla' bila vrjednija od 'hrvatskog vola'. Ljudi koji su bili spremni cijelu Hrvatsku opet pretvoriti u fašističke kazamate, kako bi ne samo prikrili nego i opravdali zlodjela nekog od svojih predaka. Kako bi, u konačnici, legitimnu državnu silu staviti u funkciju svog egoizma.

Nakon 30 godina rađanja, odgoja i obrazovanja velikog broja Hrvata (i) u ambijentu srednjovjekovnog mračnjaštva kojeg grčevito čuvaju neki od vodećih klerika; Nakon promicanja ratnih zločinaca u ratne heroje; Nakon poremećenih civilizacijskih vrijednosti do te mjere da je prvi hrvatski demokratski izabrani predsjednik, rigidni nacionalistički autokrat Franjo Tuđman, promoviran u Oca domovine kojem se širom zemlje podižu spomenici, a zaslužnicima ruše; Nakon što je predsjednik Ustavnog suda, Smiljko Sokol, ustvrdio kako 'novac nije imovina', a svojedobni predsjednik Vrhovnog suda, Milan Vuković i donedavni predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti, Zvonko Kustić, štitili ratne zločince i na taj način neoustaštvom kontaminirali državu i narod - nije nam bilo boljemu se nadati od klicanja 12-godišnjaka: "Ubi', ubi' Srbina!".

U vrijeme 30 godišnjih unutarnacionalnih prijepora i borbe za lustraciju ustaškog nasljeđa, civilizacijski je imperativ biti na strani plemenitog i progresivnog, a ne regresivnog i agresivnog dijela hrvatskog društva. Civilizacijski je imperativ govoriti i pisati kako su većina Hrvata, Srba, Bošnjaka… skroman, pravedan i pošten svijet.

Civilizacijski je imperativ, s jedne strane educirati indoktrinirane i isključive balkanske troglodite, odnosno retrogradne nacionaliste - spasiti ih od svakog jednoumlja, a s druge strane biti uključiv emancipiran građanin svijeta koji svoje voli, a tuđe poštuje. Koji je ksenofil, a ne ksenofob. 

Zbog toga, (i) srboljub sam. Dapače, više cijenim poštenog, radinog, obrazovanog i miroljubivog Srbina, nego nepoštenog, lijenog, primitivnog i agresivnog Hrvata.