KATKA je ušla u moj život kad su cvali divlji ljiljani 92 godine. Ugledala sam ju gdje stoji uz živicu u radnoj haljini i papučama koje su bile sve što je ponijela. No ponijela je nešto što je iz temelja promijenilo moj život, nabolje.…a to je divno, toplo srce. Gledala je u Posavinu, mjesto svog življenja i mjesto gdje žive moje uspomene iz djetinjstva. Donijela je sa sobom ono što sam već poznavala iz roditeljskog doma, duboku vjeru koja se živi, žrtvu i rad. Ali svijest o tome obično dođe nekim drugim putevima, preko nekih drugih ljudi. Tako sam, kad sam postala svjesna Katke, osvijestila sebe.

Moja mladost i bijes zbog sebičnosti, i njena starost, poniznost i ljubav zbog nesebičnosti…dugo su isprepletene jedna u drugoj nalazile oslonac, jer trebalo je preživjeti.

Katka nije bilo njeno ime. To ime joj je dala moja mala Krijesnica u tim teškim vremenima, jer je slovkala i tepala i brbljala, a i ona je voljela Katku pa je htjela prizvati još malo ljubavi od one za koju je osjetila da je ima u izobilju.

Nadvijajući se nad kolijevkom, često sam u cik zore, u mojoj bašći, mokroj od rose, ugledala Katku kako ju polako plijevi . Dok sam ju gledala činilo se kao da radi najvažniju stvar na svijetu, polako i pomno, samo su njene oči bile nekako tamne, i ono što je brisala ispod naočala nije bio znoj od vrućine kako je meni govorila, nego suze tuge i neizvjesnosti.

Pomislih, što čovjeka nagoni, kad izgubi sve što je stjecao cijeli život, doći u bašću kod drugoga i nesebično raditi kao da je njegova?

Tuga? Strah? Očaj?

Naučila sam od Katke kako je rad najbolji lijek za sve čovjekove boli. Strah za kćer, zeta i unučad koji su bili na ratištu potpuno je kod nje potisnuo očaj materijalnog gubitka. Dok ih je čekala samo je radila, radila, radila, ubijajući svoju nemoć da išta promijeni i učini boljim. Tako je s vremenom smirila moj mladenački bijes zbog svega što su mi oduzeli, pripitomila je moju ljutnju i podarila svijest o toj ženskoj snazi da prihvati srcem i ono što ne razumije. Da smiruje, tješi, cjeluje i radi.

Uvečer bi ubijene od posla, mirisne od sapuna, sjedile na brdu, tihe bez riječi, i slušale u daljini zvukove, ne bi li dobile kakve odgovore. Samo prigušeni tutnji neke zle sile zaustavljali su ubrzani rad naših preplašenih srca. A kada bi došla Katkina djeca, mi smo bile Kraljice Radosti u haljinama iz humanitarne pomoći, u nečijim cipelama čiji koraci nisu osjetili takvu težinu kao što je naša i punim stolom hrane koju smo danima sakupljale za one koji će iscrpljeni doći! Kada bi ugledala svoju djecu njene su oči bivale sve plavije, a niz kutove bi se počele slijevati suze olakšanja. To nisu bile one suze iz Naše bašće.

Katka je davno otišla od mene. Život je još puno puta iskušao moje granice, ali kako sam učila od Najbolje, tad bih ju kroz prozor potražila u bašći i otrčala k njoj da radimo zajedno, jer tako brže prođe vrijeme, otirući kapi znoja iz kutova očiju, onih istih koje mi Katka nikad nije priznala. Kad bih otvorila oči, nje nije bilo, ali radom je nestajala i tuga, a moje oči su poprimale onu sretnu boju. Jer ja se života ne bojim. Naučila me moja Katka.