Jedina regionalna stranka na istoku Hrvatske, ili da budem precizniji, jedina slavonska regionalna stranka, HDSSB, na prošlim je izborima doživjela potpuni potop. Mogli bismo se igrati brojkama i zloupotrijebiti postotke pa reći da u novom sazivu Hrvatskog sabora imaju 50 posto manje zastupnika nego u prošlom. Što je točno, ali zvuči manje strašno kada se kaže da su umjesto dva zastupnika u prošlom sazivu, u ovom dobili jednoga. No, kada se zna da su do prošlogodišnjih parlamentarnih izbora imali sedam, razmjeri njihove Apokalipse postaju zastrašujući.

Dođe mi nekako žao tih simpatičnih momaka: svi kao jedan s onim neizostavnim bedžom na reveru, a opet svaki poseban i različit. Fale u Saboru. Manjka šarm Brođanina Bore Grubišića (sjetimo se kako je samo briljirao i izvan Sabora, primjerice u Piramidi Željke Ogreste), ili intelektualnost jednog Ivana Drmića, skupljača novca za podmićivanje sudaca Vrhovnog suda. Jednako će nedostajati iJosip Salapić, pravnički potkovan gotovo kao Vladimir Šeks koji ga je, u jednom intervjuu proglasio svojim nasljednikom.

A što reći o nenadoknadivom gubitku, Dinku Buriću, etičnom liječniku koje je spomenutom Šeksu, na stol predsjedavajućeg Sabora, osobno donio uputnicu za psihijatriju. Kako li će tek nedostajati enciklopedist i prosvjetitelj, Zoran Vinković, koji je i najsloženija pitanja znao sažeti u nekoliko stihova bećarca. Pa Krešimir Bubalo, uvijek s osmijehom od uha do uha, čak kad je govorio i o smrtno ozbiljnim stvarima.

Užasan gubitak za Sabor bit će i Slatinčanin Igor Češek, zastupnik koji se počešao i gdje ga ne svrbi, pa ''otkrio'' da je obitelj tadašnjeg predsjednika Republike,Ive Josipovića, 1945. otela židovsku imovinu, mada ljudi žive u stanu izgrađenom nakon Drugog svjetskog rata.

Uvijek nadahnuti Požežanin Dražen Đurović, još je jedan teško nadoknadiv gubitak za Sabor: sjetimo se njegovih pozivanja na sedam mudrosti Duha svetog i sedam smrtnih grijeha, a onda prijedloga, presudno važnog za Slavoniju - da se uvede kemijska kastracija pedofila.

Stvarno, manjkat će nam ta divna ekipa, koja je palila i žarila sabornicom, uvijek držeći na oprezu saborsku stražu, koja ih je iz zastupničkih klupa na mig predsjedavajućeg, često znala izvoditi na svježi zrak.

Bili su neodoljivi, najbolji slavonski sinovi, neustrašivi borci za prava seljaka, preostalih radnika i ono malo poštene inteligencije. Pa kad su još obukli reklje, i onako bećarski nakrivili šeširić, koja bi im snaša mogla odoljeti i koja im ne bi dala – glas. Ali eto, dogodilo se, nisu im dali. Ni snaše, ni bećari.

Slavonija je tako ostala bez regionalne stranke, svojih predstavnika u Saboru koji su se zaklinjali u slavonskog seljaka i za njega krvarili, sve dok nisu iskrvarili. Šteta! Ne zbog njih, već zbog Slavonije.

HDSSB nikada, ni kad je bio najjači, nije u Slavoniji značio ni približno ono što je u Istri bio i još uvijek jest IDS. Dok je slogan HDSSB-a bio ''Inati se, Slavonijo'', IDS je Istrom širio ideju ''Neka moja Istra blista''. Ta razlika, bolje nego sve dubinske analize, objašnjava zašto su prvi (HDSSB) nestali, a drugi (IDS) ostali. Prirodi Slavonca inat nije imanentan. Slavonac je radišan, miran i strpljiv.

Kad je HDSSB u pitanju, tom poslovičnom slavonskom strpljenju došao je kraj. Zavodljiva priča o preporodu Slavonije, o procvatu koji će joj donijeti HDSSB, o renesansi sela i ekspanziji poljoprivrede, počela se topiti kad su Slavonci shvatili da s tom pričom nešto duboko nije u redu. Shvatili su, naime, da ih iz gliba ne mogu izvući oni koji su ih u glib gurnuli.

Njihov osnivač, HDSSB-ov posljednji Mohikanac u Hrvatskom saboru, njihov jedini zastupnik, danas je ondje politički Pale sam na svijetu. Upravo on, svesrdno potpomognut mnogima koji su mu se u stranci kasnije pridružili, kao najjači HDZ-ovac ovog prostora, od barakaških vremena pa do dana kad ga je Ivo Sanaderšutnuo iz stranke, značajno je pridonio da slavonski seljaci, radnici (kojih je tada još i bilo) i ona šačica poštene inteligencije, padnu na grane na kojima se danas nalazi.

Pa kako će se onda onaj, kako će se onda oni, koji su seljačka kola uvalili u blato, upregnuti da ih izvuku na tvrdo? Inatom? Nakrivljenim šeširićem? Rekljom? Saborskim bećarcima? Ili obveznim bedžom koji su onih sedmorica HDSSB-ovaca godinama nosili na reveru.

Radišni, mirni i strpljivi Slavonac to je shvatio. I u Sabor poslao posljednjeg HDSSB-ovog Mohikanca.

Onako, za opomenu.