DVIJE najčešće rečenice koje opisuju povijest kažu kako su oni koji od nje ništa ne nauče osuđeni ponavljati je i kako se povijest ponavlja - prvo kao tragedija, potom kao farsa. Zapamtimo ovu drugu.

Početkom sedamdesetih na čelu jugoslavenske Vlade, tadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća, bio je Džemal Bijedić, a potpredsjednik Jakov Sirotković. U Jugoslaviji, kao što je poznato, moglo se gadno nagrabusiti zbog pričanja viceva, onih političkih. Ipak, u povjerljivim, uskim društvima, kad ste bili posve sigurni da se nije infiltrirao kakav druker, cinkaroš i žbir, smijuckalo se činjenici da Vladu vode Bijedić i Sirotković. Što se moglo očekivati od takve države nego: bijeda i sirotinja.

A onda, kao šlag na tortu, kao kruna na kraljičinoj glavi, kao grožđica u božićnom kuglofu, za praznik rada, 1. svibnja 1987., u istoj toj, propaloj Jugoslaviji, u opticaj je puštena novčanica od 20.000 dinara s likom junaka socijalističkog rada, Alije Sirotanovića. Alija je bio poznati udarnik, rudar, rekorder u iskopu ugljena, a kad ga je drug Tito, prije nego što je Alija dospio na novčanicu, htio nagraditi za njegov samoprijegorni rad i upitao što bi želio za nagradu, Alija je skromno odgovorio: veću rudarsku lopatu. I dobio ju je, kaže socijalistička bajka, pa je ta lopata u povijest ušla kao sirotanovićka.

J…š državu koju su vodili Bijedić i Sirotković i na čijoj se novčanici nalazio Sirotanović. Tako je nekako glasio vic iz tih vremena zbog kojeg se mogla odležati koja godina. Naravno, država koja je funkcionirala na načelu: ''Naše ime je naš program'' (davno prije nego što je to postala politička parola u samostalnoj, suverenoj i slobodnoj Hrvatskoj) bila je osuđena na propast. Ponovimo još jednom: Bijedić, Sirotković, Sirotanović… Pobogu! Pa zar je čudo što je propala?

Danas, kad više nema Jugoslavije i kad živimo svoji na svome, u suverenoj, slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj, možete bez straha od zatvora pričati viceve. Možete koliko vam volja i ništa vam se neće dogoditi.

Stvari, međutim, postanu puno ozbiljnije kada, umjesto viceva, počnete govoriti ozbiljne stvari. Na primjer, kako je Vlada zakazala u pružanju pomoći stradalima od potresa u Petrinji, Glini, Sisku…, kako stvari ne funkcioniraju, kako sve djeluje poput raštimanog orkestra kojim nemušto dirigira premijer, a prve su trube njegovi ministri. Hajde, još kako tako da ljudi o tome pričaju viceve (ili pišu tužne humoreske), to bi se još moglo istrpjeti, jer slobodna smo zemlja u kojoj su i politički vicevi dobrodošli, ali govoriti istinu, to je ipak posve druga stvar.

Pa nije čudno da takve koji pričaju o tome kako je pomoć na Baniji zakasnila, kako nema šatora, kontejnera, vreća za spavanje i drugih osnovnih potrepština ljudima koji su ostali bez krova nad glavom, premijer proziva za pokušaje demontaže države. Da baš tako: za demontažu države. Radi se dakle o ozbiljnoj raboti – nije to vic, zajebancija, nije to neslana šala. Demontaža države nešto je jako nalik upadu u zgradu Kongresa Sjedinjenih Američkih Država, čemu smo svjedočili proteklog tjedna, gdje se također, pod visokim pokroviteljstvom Donalda Trumpa pokušalo demontirati državu. A onima koji pokušavaju demontirati državu, naravno, mjesto je iza rešetaka.

Zato ćemo se radije držati viceva zbog kojih se u Hrvatskoj ne ide u zatvor, ma koliko oni, vicevi, bili opaki, otrovni i ubojiti. Zbog viceva vam neće nitko ništa – nije ovo Jugoslavija   – ali pripazite s istinom. Tu budite oprezni i pazite što pričate da vas ne optuže za pokušaj demontaže države.

Rekli smo u početku da se povijest zna ponavljati, prvo kao tragedija, potom kao farsa. I bojimo se kako se ponavlja. Vratimo se ponovno na propalu Jugoslaviju čiju su Vladu vodili Bijedić i Sirotković, na državu koja je na svoju novčanicu nakalamila lik čovjeka čije je prezime bilo Sirotanović. Jer, eto, ponovila nam se povijest, kao farsa.

Glavne face u poslovima pomaganja stanovništvu Banije i obnove koja će uslijediti su potpredsjednik Vlade i ministar branitelja Tomo Medved, te ravnatelj Civilne zaštite Damir Trut. Dakle: Medved i Trut. Ne miriši na dobro.

Ali shvatite to kao šalu, sprdanje, zajebanciju, nalik onoj o Bijediću i Sirotkoviću. I ne bojte se zatvora: to je samo vic. Bez obzira što u njemu ima puno istine.