REĆI danas da ste Slavonac, čini se, nije nešto čime se ljudi osobito ponose. Nije referenca pohvaliti se: ''Slavonac sam'', ili ''Dolazim iz Slavonije''. Jadna, zaostala, devastirana, opustošena, desetkovana…, Slavonija odavno nije pojam dobrog, lagodnog života, pojam izobilja. Davno je bilo kad je Matija Antun Relković, jako, jako davne 1762. napisao: ''Slavonija, zemljo plemenita/vele ti si lipo uzorita/nakićena zelenim gorama, obaljana četirim vodama''. Onda je, ali puno kasnije, Krunoslav Kićo Slabinac, zapjevao ''Ej, Slavonijo, zemljo plemenita''. I tu, kao da je prestalo.

Slavonski Brod ostao je Slavonski Brod. I tako, uz Slavonski Kobaš i Slavonski Šamac (svi u Brodsko-posavskoj županiji) te Pivnicu Slavonsku (u Virovitičko-podravskoj županiji) koliko znam, ostao jedini toponim koji je u svom imenu zadržao taj prezreni pridjev. 

Puno, puno godina iza toga, kad je već gotovo izumrla, Slavonije se sjetio i premijer Andrej Plenković. Pa je, bar verbalno, Slavoniju pokušao zaštiti Projektom Slavonija, uvrstivši je, makar na riječima, u ''proizvod zaštićenih oznaka izvornosti i zemljopisnog podrijetla ''  i ''nematerijalnu kulturnu baštinu čovječanstva'', onako kako su svojedobno Europska unija i UNESCO, zaštitili slavonski kulen i slavonski bećarac. Najavio kako će Slavoniju zaštiti Hrvatska i staviti je pod neku vrst posebne državne skrbi. A svi znamo kako prolaze oni o kojima brine država.

Stvarno, što je, osim slavonske šljivovice, slavonskih čvaraka, slavonskog kulena i  slavonskog bećarca (kojem, ali ne kao slavonskom, već samo kao bećarcu, grade i muzej i trg u Pleternici)? Dobro reći ćete, u većini pizzerija može se naći i slavonska pizza … Ali, 'ajmo dalje. Što još? I dobro, ne zaboravimo, onaj komadić autoceste, od Sredanaca do Osijeka, nazvan Slavonika, na kojem, kad se poželite samoće, možete uživati u miru i tišini. Toliko je, naime, ondje prometa.

Od novijih proizvoda u kojem se spominje riječ slavonski, koliko znamo, jedino je stvorena Požeško-slavonska županija, te nekoliko propalih stranaka koje su u svom nazivu imale tu riječ (pridjev ili imenicu) – Stranka slavonske ravnice, Slavonsko-baranjska hrvatska stranka i Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (HDSSB), čije smo veseljake, među kojima je bio i Brođanin, čestiti Boro Grubišić, u slavonskim  rekljama i s nakrivljenim bećarskim šeširićima, gledali što pred Saborom, što u njemu. Nekad bilo, sad se spominjalo, kako bi (1900.) rekao Antun Gustav Matoš.

To što Slavonija jedva da još postoji kao ''proizvod zaštićenih oznaka izvornosti i zemljopisnog podrijetla ''  i ''nematerijalna kulturna baština čovječanstva'', možemo zahvaliti samo sebi. Slavonije i svega što je slavonsko, počeli smo se odricati, brisati je kako sa zemljovida tako i iz političkog života, onako kako su Veles, Korenica, Mitrovica, Drvar… nakon raspada Jugoslavije brisali iz naziva ono Titov. A da nas Slavonce, kad smo se postidjeli Slavonije, nitko, osim vlastite gluposti, na to nije tjerao.

Sjećate li se Slavonske Orahovice, pamtite li Slavonsku Požegu? Danas su ta dva slavonska grada – Orahovica i Požega. Ono ''slavonska'' izgubljeno je u prijevodu, samo zato što se netko dosjetio kako u Srbiji postoji Požega, zbog koje smo mi, Hrvati, našoj Požegi, kako bi se razlikovala od one u Srbiji, bili prisiljeno dodati pridjev slavonska. Pa kad smo se osamostalili, kada više nije bilo opasnosti da bi nas netko mogao zamijeniti, spremno smo ukinuli ''slavonska'' i ostavili samo Požega.

Slično je bilo i sa Slavonskom Orahovicom, mjestom u kojem se rodio drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, ali kada je to (godine 2000.) postao, ona se više nije tako zvala – već odavno bila je tek Orahovica. Samo zato jer Orahovica (Donja i Gornja ili pak Orahovac) postoje i drugdje. Pa nećemo valjda zbog njih, našoj Požegi i Orahovici, nakalemiti pridjev slavonska, jer ipak mi smo ovdje, zna se, od stoljeća sedmog.

Jedan brodski političar, sjećam se, na samom početku devedesetih zanosno mi je pričao, pokazujući da desnu obalu Save, kako će dva grada koje razdvaja rijeka, vrlo brzo postati jedan – Brod na Savi. Na znam je li na umu imao Frankfurt na Majni (Frankfurt am Main), ili pak povijesni naziv koji je trajao od 1871. do 1934. No, njegovo proročanstvo/želja/politički snovi nisu se ostvarili pa je Slavonski Brod ostao Slavonski Brod. I tako, uz Slavonski Kobaš i Slavonski Šamac (svi u Brodsko-posavskoj županiji) te Pivnicu Slavonsku (u Virovitičko-podravskoj županiji) koliko znam, ostao jedini toponim koji je u svom imenu zadržao taj prezreni pridjev. U svakom slučaju jedini hvarski grad koji iz svog naziva (za razliku od spomenuta dva) nije izbrisao pridjev slavonski.

I tako se Slavonski Brod, jedini u Slavoniji, nije ponio poput Jožeta, junaka iz poznatog djela Ivana Cankara, Zastidio se majke, vidjevši je, kao student u Ljubljani, u seljačkoj odjeći. Brođani se bar, što se naziva njihovog grada tiče, ne stide Slavonije.