ČINISE da nas je Europa prepoznala kao veselu, razdraganu i raspjevanu naciju, sklonu tamburanju i zajebanciji. Možda to možemo zahvaliti našoj predsjednici koja sve češće estradno nastupa; tako je prije dva dana zapjevala na proslavi 64. rođendana, čini se doživotnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića (je li pjesme bilo i na proslavi rođendana Zdravka Mamića, prije nekoliko godina, još ne znamo).

Pamtimo injen veseli pjevački nastup u Kninu, na obilježavanju vojnoredarstvene akcije Oluja, a nedavno se pojavila i snimka na kojem predsjednica pjeva u duetu s obiteljskim nasilnikom i županom požeško-slavonskim, Alojzom Tomaševićem. I on voli pjevati, ne samo s predsjednicom; gledali smo ga i u emisiji Lijepom našom, u dvorani prepunoj glasača u transu. 

Navodno, pjesmi su, ali u užim krugovima, skloni neki bivši i sadašnji ministri, imamo i veselih saborskih zastupnika, a i kandidat za predsjednika Republike na izborima 22. prosinca, Miroslav Škoro, itekako voli pjesmu. Njegov respektabilni poslovni imperij sazdan je na lakim notama.

U tako raspjevanoj atmosferi, pokušavam zamisliti sučeljavanje predsjedničkih kandidata: KGK i Miroslav Škoro se nadpjevavaju, a župan Tomašević i bivši saborski zastupnik, ''kralj bećarca'', Krunoslav Kićo Slabinac, ''podebljavaju'' iz pozadine, izazivajućiZorana Milanovića i Mislava Kolakušića, dok ih na harmonici prati umirovljeni general Đuro Dečak. Kakav bi to spektakl bio!

Zbog takvog ozračja, dakako, sasvim je logično da nas je Europa prepoznala kao veselu, pjesmi sklonu naciju, naciju koja voli tamburicu i bećarac. Jer, da nije tako zar bi nam Europa dala bespovratnih 23.266.731,25 kuna za projekt „Kuća Tambure – Slavonska notna bajka – infrastrukturni radovi" u Slavonskom Brodu? Da nismo poznati po pjesmi i tamburanju i da obol tome ne daju i naši najviši državni dužnosnici (neki od njih, bar javno, ne pjevaju, ali zato tamburaju gdjegod i kadgod stignu), zar bi nam Europa, samo 30-ak kilometara dalje od Slavonskog Broda, dala još 17,5 milijun kuna bespovratnog novca za izgradnju Muzeja i trga bećarca u Pleternici?

Zamislite, u krugu manjem od 30 kilometara, Europa je uložila više od 40 milijuna kuna, što za tamburu što za bećarac! Nije li to divno? Nismo li  napokon prepoznati po svojim posebnostima, tradiciji tamburanja, pjesme i lascivnih stihova u bećarcima (''Il' me ženi, 'il tamburu kupi, ja u nešto udarati moram''!), toliko uvriježene i utkane u svakodnevni život da ih nerijetko znamo čuti i u Hrvatskom saboru. Ili mislite li da u Europskoj uniji sjede ljudi koji šakom i kapom dijele novac, pa su tek tako u dva slavonska grada, udaljena ni pola sata vožnje, ulupali 40 milijuna kuna?

Zasluženo je to, gospodo moja. Itekako zasluženo. Jer smo prepoznati, a prepoznati smo jer smo brendirani (izraz koji se toliko često rabi a da oni koji ga upotrebljavaju najčešće ni ne znaju što znači).

No, nisu samo naši političari sklonih pjesmi pridonijela razumijevanju Europe da nam velikodušno dodijeli silne milijune za muzeje tamburice i bećarca. U Europskoj uniji prepoznali su našu sklonost muzejima općenito, našoj opsesiji da sve što možemo pretvorimo u muzej.

Nećemo daleko, ostanimo u Slavoniji: u Slavonskom Brodu u muzej je već pretvoren dobar dio Đure Đakovića, a ostatak se uspješno pretvara; u Novoj Gradiški postoji prekrasan muzej TANG-a, u Đurđenovcu stat će vam dah kada pogledate muzej drvne industrije DIK-a Đurđenovac, u Đakovu ostat ćete fascinirani zgradom muzejom nekadašnjeg PIK-a, koju je Vlada, doduše u raspadajućem stanju, nedavno poklonila tom gradu. O Osijeku, središtu Slavonije, da i ne govorimo: muzeji metalne industrije OLT (Osječka ljevaonica i tvornica strojeva) i MIO Standard; muzeji tekstilne industrije; Tvornice trikotaže Mara, Tekos, Svilana, LIO, muzej tiskarstva – Litokarton, Štampa; muzej Tvornice kože i muzej nekadašnje tvornice modne konfekcije IMK Slavonija, pa muzej plastične ambalaže Analit i da ne nabrajamo dalje.

To su najvažniji muzeji, nastali u posljednjih tridesetak godina, samo u Slavoniji. A gdje je ostatak Hrvatske? Koliko je tu truda, znanja i novca uloženo da bismo dobili takve impresivne muzeje. Onih 40-ak milijuna kuna što nam je Europa dala za muzej tambure i bećarca, prava su sitnica. Naši dragi političari, zaslužni što imamo muzeje na svakom koraku, dali su neusporedivo više.

I zato hvala im. Hvala im što sve to rade s osmijehom na lici, pjesmom na usnama i pod sloganom: Udri brigu na veselje. I jedva čekamo da za njih ponovno glasujemo i omogućimo im da cijelu zemlju pretvore u muzej.