NA licima članova Nacionalnog stožera, unatoč maskama na licu, vide se zabrinutost, umor i naznake očaja. Svjesni su da prema javnosti moraju nastupati odlučno, sigurno i uvjerljivo, ali svakodnevno povećanje broja novozaraženih i na njihovim kamenim licima ostavlja traga.

- Bojim se da u borbi protiv Covida 19 postoji greška koju ne uočavamo – kaže umornim glasom jedan od članova stožera. – Mjere su nam sjajne, a rezultati sve gori. To već pomalo sliči na onu izreku: operacija uspjela, pacijent umro.

U velikoj prostoriji, dovoljno prostranoj da se među članovima Nacionalnog stožera može poštovati mjera socijalne distance, vlada gubitničko raspoloženje. Bočice mineralne vode na stolu stoje netaknute, kavu nitko nije ni srknuo, slani štapići nedirnuti strše iz čaše. Nikome nije ni do čega.

- Radimo savršeno, činimo genijalne stvari, bolji smo od svih nacionalnih stožera na svijetu, a – sad, kad smo ovdje sami i kad nas javnost ne čuje - možemo priznati da je stanje sve gore. Možda smo ipak negdje počinili grešku, nekakav previd. Možda nam je promakla kakva sitnica koju nismo učinili i koja sve naše uspješne mjere u ukupnom zbiru čini neuspješnima – kaže član Nacionalnog stožera na rubu suza.

- Ipak - utješno reče drugi – i najbolji griješe.

- Pogledajte samo kako smo genijalno riješili problem Kolone sjećanja – nastavi član Nacionalnog stožera. Imamo zabranu okupljanja više do 50 osoba, ali bez obzira na to našli smo rješenje. Dodali smo jednu nulu iza brojke 50, ali ni to nije sve. Uz već postojeću mjeru o propisanom razmaku od dva metra među sudionicima, u jednoj skupini moći će biti najviše 25 ljudi zajedno, a do sljedeće grupe bit će razmak 50 metara.

- Ali – sumnjičavo, slomljenim glasom reče član Nacionalnog stožera koji je do sada šutio – što ako broj ljudi ipak bude veći.

- Ako bude koji sudionik više, nadam se da neće nitko brojati – reče onaj od maloprije. – Eto vidite, čak je i gradonačelnik Vukovara istupio više nego razumno. Svi ste čuli što je neki dan javno rekao.

- Na što konkretno mislite? Puno toga on govori, teško je sve pohvatati, još teže povezati.

- Mislim na ono kad je rekao: Neće biti grijeh ako netko ne dođe u Vukovar.

- Vrlo mudro. Ali on će svako doći…

- Ne, neće.

- Zašto?!

- On će biti u koroni sjećanja. Pokupio je virus.

U dvorani nastane tajac, kao na kakvoj komemoraciji za vrijeme minute šutnje. Mučnu tišinu prekine najhrabriji.

- Ne bih htio širiti defetizam, ali očito smo negdje u nekoj od mjera, možda i onoj najbanalnijoj, načinili grešku koja nam se sada obija u glavu. Jer, gledajte, ako nam obolijevaju takvi ljudi, kao što je spomenuti gradonačelnik, ili važni ministri i ministrice, saborski zastupnici, državni tajnici, župani, da ih sada ne spominjem poimence, trebalo bi za to vremena, očito naše su mjere zakazale.

Kolektivna depresija ponovno zavlada dvoranom. Jedan član Nacionalnog stožera krenuo je prema šalici s kavom, no u posljednji trenutak odustane.

- Ne znam što bismo više mogli uraditi a da, ukupno gledano, mjere počnu djelovati.

- Možda da propišemo da u kafićima svi gosti moraju piti na slamku?

- Tebi je još do humora. Crnog humora…

- Ne, mislim posve ozbiljno. Na maski se napravi maleni otvor, tek toliki da se može provući slamka…

- Slamka spasa!

- Da. I onda drugu stranu slamke gost gurne u piće…

- Možemo to probati, ali svejedno mislim da smo, bez obzira na sva genijalna rješenje, od kojih su neka, poput ove slamke spasa, naprosto ingeniozna, učinili grešku koja nam se i dalje potkrada, grešku koja se poput uljeza uvukla u naše mjere, a toliko je mala, sitna ali razorna baš poput Covida 19. 

Opet je nastao tajac i duga neugodna tišina.

- Znam! – opali poput groma iz vedra neba. – Eureka!

Članovi stožera se u čudu zgledaše i okrenuše lica prema gromu koji je upravo proparao dvoranom.

- Znam! Znam gdje je greška!

- Gdje? – povikaše svi uglas.

- U našem sloganu. Greška je u našem sloganu.

- Zašto, pa zar nije dobar i mudar savjet: Ostanimo odgovorni!

- Pogrešno je, fatalno pogrešno. Kako smo mogli napraviti takav propust?!

- I, kako bi slogan trebao glasiti?

- Radi se o maloj, sitnoj promjeni, manjoj od samog virusa. Izostavili smo samo jedno jedino slovo. Jedno jedino slovo… Kada to promijenimo, virus će postati prošlost. Naš slogan treba glasiti:

- Postanimo odgovorni!