DANI veljače ostaju poznati kao oni u kojima se najčešće koristila riječ maska. Neki su nosili maske u danima maškara, a neki ih nose kao zaštitu od koronavirusa. Oni treći svoju masku nikad ni ne skidaju. I najmanji su problem maske za zaštitu od koronavirusa, jer vjerujemo da će on izumrijeti kod Zagreba. Jednostavno, u Slavoniju, Dalmaciju ili Dalmatinsku zagoru, ne može doći, jer u tim dijelovima niti nema ljudi preko kojih bi se virus širio. Najveći problem su oni spomenuti, oni treći koji svoju masku nikad i ne skidaju.

Danas je naše društvo puno maskiranih patriota, domoljuba, iskrenih političara koji su opljačkali vlastiti narod i građane, šireći neizvjesnost i strah za budućnost. Ali vjerujemo kako će takvi završiti na smetlištu povijesti, gdje im je i odavno bilo mjesto. 

Danas je naše društvo puno maskiranih patriota, domoljuba, iskrenih političara koji su opljačkali vlastiti narod i građane, šireći neizvjesnost i strah za budućnost. Ali vjerujemo kako će takvi završiti na smetlištu povijesti, gdje im je i odavno bilo mjesto. Gdje god se okrenemo, ljudi su pod maskama. Zašto je ta maska danas toliko popularna?

I vjerujem, svi smo se, bar nekada zapitali, zašto se netko ponaša drugačije od onoga što uistinu je? Zašto nosi masku dok je s Vama? Ali ne onu za zaštitu od koronavirusa, nego onu nevidljiv, puno opasniju. 

Svatko od nas je pojedinac za sebe. Jedan jedini i originalan. Svatko od nas je umjetničko djelo i to nam samo po sebi govori da nas je Netko stvorio baš takve kakvi jesmo. Stvoreni smo s razlogom i imamo vrijednost koju jako mali dio nas uistinu cijeni i kojom se iskreno ponosi.

Puno ljudi vodi život pod maskom, vješto se kriju iza te krinke, ali svaki trenutak proveden iza nje udaljava takve osobe od iskonske ljudskosti sve dalje i dalje. Život pod maskom može biti zabavan u nekom kraćem razdoblju, ali kako vrijeme prolazi, tako i maska postaje sve teža i teža. Ta maska polako počinje zauzimati kompletno biće i čovjek počinje gubiti racionalno razmišljanje, a maska postaje oklop koji je zarobio ljudsko biće i život.

Pravilo je masku staviti pred drugima, jer je obrambeni štit, ta maska brani. Ali što se dogodi kada se takva osoba nađe sama, kada skine tu masku i pogleda se u ogledalo. Tada vidi osobu koja je potpuno izgubila osjećaje za sve, vidi koliko je zapravo nesretan i tužan. Svoj život samome sebi nitko ne može sakriti pod masku, jedino ga može pred drugima prikriti. Kad tad maska će pasti.

Tko smo mi u istini svoga bića? Siguran sam da ima puno ljudi koji su i sami sebi pod maskom. O sebi redovito bolje mislimo  nego što je to u stvarnosti pa, dakle, nismo u istini. A tek kada se želimo pokazati pred drugima - za to imamo posebne maske.

Ali ničega nema bez iskustva. Ono što mi jesmo sastoji se od našeg izvornog „JA", s kojim se i rađamo. Tako smo u djetinjstvu neoblikovana glina s nekim svojim osobinama. Nerijetko možemo čuti kako ljudi žale za djetinjstvom, jer su se tada najviše osjećali kao svoji. U neku ruku to je i istina, jer mi smo u stvarnosti ono što i jesmo. Djeca se ponašaju prema svojim osjećajima i potrebama. Kada odrastemo i postanemo svjesni drugih ljudi, tuđih očekivanja, a i svojih, tada razvijamo potrebu da se uklopimo i zaštitimo. Tako se i mijenjamo i nastaje veći broj naših „JA".

Tako nam život počne predstavljati svakodnevni maskenbal na koji oblačimo odijelo, ovisno o tome kamo idemo. I svakako ne zaboravimo uvijek staviti i masku. Onu koju ne koristimo za zaštitu od virusa, nego onu drugu. Masku koja je često veliko zlo. Jer tek kad maske padnu, čovjek će se dići i svi će virusi otići.