Ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine s napornog se posla vraća obasjan širokim osmijehom na licu. Zadovoljan je. Započeo je vikend, a onaj blaženi osjećaj kakav čovjeka obuzme petkom popodne, ispunio je njegovo tijelo od glave do pete. Vikend je uvijek lijep, a naročito je lijep vikend bez obveza.

- Brineš samo jednu brigu, a mene su zapale tri – misli ministra prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, ali ne dopušta da ga obuzme samosažaljenje. Vidi on koliko to premijer cijeni. Onom ološu iz oporbe, koji traži njegov opoziv, jasno je poručio: ''Da na trepavicama stoje, do kraja mandata neću smijenit nikoga''. Kako je to samo lijepo rekao. Kako im je smjestio! Neka dube na trepavicama, on ostaje ministar. I ništa mu ne može taj oporbeni ološ, premijer je taj koji bira svoj tim, a on je u njemu, čvrsto u sedlu.

- Darkec - rekao mu je premijer gotovo tepajući - ovog te vikenda ne šaljem nikamo. Nećeš biti moj izaslanik ni na jednoj od fešta na koje sam pozvan. Poslao sam onamo druge ministre. Želim da se odmoriš. Zaslužio si to, Darkec. Provedi vikend doma, s obitelji, okreni nešto na roštilju, popij koju čašicu. Svima nam to treba, s vremena na vrijeme.

Ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine parkira službeni automobil A6 pred lijepom obiteljskom kućom u Donjoj Dubravi. Zgodno je to mjestašce s nekih 2.500 duša na ušću Mure u Dravu, mirno i pitomo, toliko različito od uzavrelog Zagreba, gužve i jurnjave velegrada, udaljenog nekih 120 kilometara prema jugozapadu.

Ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine ima još jedan razlog koji ga ispunjava zadovoljstvom. Onaj šljam od oporbe najavio je kako će u Hrvatskom saboru tražiti njegov opoziv. Kakvi nezahvalni ljudi! Rinta, radi, crnči, ubija se od posla, stalno je na terenu, trči od Zagreba do Banije, od Petrinje do Gline, nadzire zahuktale radove na obnovi potresom razorenih područja. Ima najnezahvalniji resor u cijeloj Vadi: em skrbi o prostornom uređenju, em o graditeljstvu, em o državnoj imovini. To je puno i za tri čovjeka, kamo li za jednog. Lako je biti ministar unutarnjih poslova, ministar obrane, ministar zdravlja ili ministar financija.

- Brineš samo jednu brigu, a mene su zapale tri – misli ministra prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, ali ne dopušta da ga obuzme samosažaljenje. Vidi on koliko to premijer cijeni. Onom ološu iz oporbe, koji traži njegov opoziv, jasno je poručio: ''Da na trepavicama stoje, do kraja mandata neću smijenit nikoga''. Kako je to samo lijepo rekao. Kako im je smjestio! Neka dube na trepavicama, on ostaje ministar. I ništa mu ne može taj oporbeni ološ, premijer je taj koji bira svoj tim, a on je u njemu, čvrsto u sedlu.

Ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine otvara vrata svog toplog doma. Dva su mirna dana pred njim, blaženo popodne na početku vikenda. ''Svugdje je lijepo'', pomisli ministar, ''ali kod kuće najljepše. Ili, kako ono pjeva Jura Stublić: Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom''.

- Nećeš vjerovati – veli ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine supruzi koja ga dočekuje na vratima obiteljskog doma – ali želim se pošteno naspavati. Pusti me sutra da spavam dokle hoću. Izmorio me ovaj tjedan. Strašan tempo. Ludnica. Treba mi mira i sna, moram se resetirati, biti spreman za tjedan koji dolazi. San je najbolji lijek. I zato ću danas rano na počinak; lagana večera, čaša vina uz televizor i čim se kapci počinju skapati, pravo u postelju.

Tako je i bilo. U udobnim, toplim kućnim papučama, ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, nakon lagane večere, otuširan, u svilenom ogrtaču, sjedi s čašom vina na kožnom trosjedu. Nasumce vrti kanale. Teško se koncentrirati na film, pa prebacuje na National Geographic, potom na Klasik TV, prikazuju neke stare serije koje je gledao još u mladosti. Ali ubrzo oči se počinju sklapati, pa ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine odlazi na počinak. Minutu kasnije već je spavao dubokim snom, snom pravednika.

* * *

Tek je svanulo, šest je i trideset, rano jutro neradne subote. Supruga ministra prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine otvara vrata spavaće sobe.

- Darkec – kaže glasno. – Darkec, moraš ustati. 

Probuđen iz čvrstog sna, ministar polagano otvara oči. Sjeda u krevet. Sav je u znoju, otkopčava gornji dio svilene pidžame koja se zalijepila uz vlažno, oznojeno tijelo. 

- Dobro da si me probudila – kaže sad već posve razbuđeni ministar. Bože kakav san, kakav užasan san. Prava noćna mora. 

- Darkec, moraš ustati i brzo se obući – veli ministrova supruga. 

- Kakva jeziva noćna mora, dobro da si me probudila. Sanjam kako nam u kuću, rano izjutra, tek što je svanulo, banuli oni iz Uskoka, kažu imaju nalog za pretres kuće i automobila, vele neka spakiram stvari, trebat će mi za Remetinec, pa ću morati s njima. Pokazuju nalog za hapšenje. Bože, kakav jeziv, kakav strašan, odvratan san. Dobro da si me probudila, pogledaj sav sam u znoju. 

Supruga ministra prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine stoji na vratima spavaće sobe. 

- Darkec, teško mi je to reći. Ali na žalost, snovi se ponekad ostvaruju.