„VLADA je na sjednici u četvrtak donijela odluku o davanju državnog jamstva za kredit Đuro Đaković Grupi, Đuro Đaković Specijalnim vozilima i Đuro Đaković Industrijskim rješenjima, u iznosu do 300 milijuna kuna", glasi vijest koju su prošlog tjedna radosno pustili iz Banskih dvora.

Vijest pomalo liči na copy-paste mnogih ranijih vladinih jamstava, samo što se u njima umjesto Đure Đakovića spominjalo Borovo, Uljanik, Brodograđevna industrija Split… i što su novčani iznosi različiti.

Ne može se reći da se prema nekima država odnosi kao majka, a prema drugima kao maćeha. Ako su jedni (King ICT) dobili posao, drugima je (Đuri Đakoviću) majka država dala državna jamstva. Potonjima je dala ribu, a prve naučila kako da je sami upecaju.

I dok građani, kao vrag od tamjana, bježe kada ih i najbolji prijatelji ili najbliža rodbina pitaju hoće li im biti jamci za kakav kredit, izmišljajući raznorazna opravdanja i izlike, država jamstva dijeli šakom i kapom. I uglavnom, u najvećoj mjeri, kao u slučaju Uljanika, dođu joj na naplatu jer je dužnik, za kojeg je jamčila, slavno bankrotirao. No, nitko se u Vladi zbog toga ne uzrujava.

Za razliku od građana koji su jamčili za kreditno zaduženje svog nelikvidnog prijatelja ili nekog člana obitelji, pa im banka sjedne na imovinu i primanja, država to riješi puno elegantnije: zagrabi u proračun. A proračun, to smo svi mi, jer se puni porezima koje plaćamo državi. I mada je predsjednica Republike na odlasku, gospođa Grabar Kitarović, u jednom od javnih sučeljavanja netom minule kampanje tvrdila kako se proračun ne puni samo porezima (spominjala je izvoz, kao da država nešto proizvodi!), svakom, bez nužnih ekonomskih zvanja i zvanja, jasno je da državna jamstva ne plaća država već svi mi. Pa bi bilo poštenije ta jamstva nazvati pravim imenom, umjesto država, nazvati ih jamstvima hrvatskih poreznih obveznika.

Država se (čitaj: Vlada) tako, za razliku od svojih građana, ponaša poput pijanog milijardera. Dok građani, kad čuju za riječ žirant, u galopu bježe glavom bez obzira, majka država (su)potpisuje kreditna jamstva, na veselje vlasnika banaka. Kao što je smrt siguran posao (glasovita rečenica iz nezaboravnog filma Maratonci trče počasni krug), tako je siguran posao i onaj s državom. Nema ljepšeg posla od posla s državom.

Radnici Đure Đakovića sada, neko vrijeme, mogu biti zadovoljni: država jamči za kredit tvrtke u kojoj rade, jer su, kako radosno reče premijer Andrej Plenković, 'dobili šansu'. A mi se pitamo - po uzoru na onu kinesku poslovicu kako onom kome želite pomoći nije pametno dati ribu, već ga naučiti kako da je sam upeca - nije li Vlada, umjesto 'davanja šanse' (državnim jamstava), Đuri Đakoviću trebala dati posao.

Država, njezine tvrtke, najveći su poslodavci u Hrvatskoj, poput primjerice JANAF-a, Jadranskog naftovoda, dioničkog društva u mješovitom vlasništvu s većinskim državnim kapitalom. Pisalo se o tome ovih dana, a tekst je prenio i SBplus, kako je JANAF investirao oko 280 milijuna kuna za izgradnju naftnih spremnika. Na natječaj za taj posao javio se i Đuro Đaković. Ali ga nije dobio. Umjesto radnika Đure, ruke su trljali i rukave zasukali u tvrtki King ICT.

Obrazloženje: ponuda Đure Đakovića bila je za 30 milijuna skuplja od one King ICT-ija.

Na kraju, kad je posao izgradnje terminala na Omišlju završen, ispostavilo se kako je koštao 280 milijuna kuna, odnosno čak deset milijuna više od 'skuplje' ponude Đure Đakovića.

Za ovu 'lijepu priču nedjeljom' osobito su zanimljive dvije stvari: prvo, za razliku od industrijske kompanije, kakva je Đuro Đaković, King ICT je informatička firma. Drugo, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Republike Hrvatske, Damir Krstičević, prije dolaska u Vladu, nije radio u Đuri Đakoviću, već, vjerujemo, sasvim slučajno, u informatičkoj tvrtki koja se zove King ICT.

Ali, što ćemo. Sve je bilo transparentno. Raspisan je natječaj, ponuda Đure Đakovića nije bila najpovoljnija, a to što je na kraju posao plaćen deset milijuna kuna više nego što je tražio Đuro, bože moj. Ne može se u natječaju baš sve predvidjeti.

Što se, pak, države i njezinih tvrtki poput JANAF-a tiče, ne može se reći da se prema nekima odnosi kao majka, a prema drugima kao maćeha. Ako su jedni (King ICT) dobili posao, drugima je (Đuri Đakoviću) majka država dala državna jamstva. Potonjima je dala ribu, a prve naučila kako da je sami upecaju.

Pitanje koje ostaje jest: tko će prvi saznati da riba smrdi od glave.