- NE znam o čemu govorite. Kakav lockdown? – pita se u čudu član Stožera pokazujući novine od 26. svibnja. Na prvoj stanici, crno na bijelo, stoji premijerova izjava, jasna da jasnija ne može biti.

''Hrvatska je pobijedila COVID-19, ova Vlada je pobijedila COVID-19, mi smo savladali epidemiju''.

- Nikakav lockdown – nastavlja član Stožera. – Čemu? Mi imamo cijeli niz drugih mjera. Cijelu paletu mjera. I uvodit ćemo ih postupno, kako prilike budu zahtijevale. Ali lockdown, nipošto.

- Kako objašnjavate da Njemačka, zemlja koju uvijek uzimamo kao uzor, uvodi lockdown – uporan je novinar.

- Danke Deutschland, ali ipak mi ne bismo. Za razliku od njih, kao što rekoh, mi smo pobijedili COVID-19 još krajem svibnja. I svladali epidemiju.

- Njemačka nije jedina. Englezi, Austrijanci, Francuzi, svi su u lockdownu – tvrdoglavo će novinar, kao da iskušava može li član Stožera biti tvrdoglaviji.

- Mi pažljivo doziramo mjere i kao što vidite one daju rezultate…

- To je točno. Rezultati su očiti – ironično će novinar. – Već smo gotovo na tri tisuće dnevno.

- A što mislite koliko bi tek zaraženih bilo da nismo donosili mjere? Da nismo recimo, uveli mjeru obveznog nošenja maski u restoranima i kafićima, od ulaza do stola. Ta mjera pokazala se puno boljom nego da smo zatvorili kafiće i restorane.

- To znači da ne namjeravate ni po koju cijenu zatvoriti kafiće?

- Razmišljamo o tome. Ali to će biti krajnja mjera. Prije toga moramo stvoriti određene preduvjete. Proučavamo model djelovanja iz Kluba u Slovenskoj ulici u Zagrebu, koji je uspješno radio u vrijeme lockdowna. Taj nam se model čini jako dobar. Ondje se nitko nije zarazio, a za svaki slučaj, opreza radi, neke iz tog kluba poslali smo u samoizolaciju. I još su tamo.

- Govorite da neće biti lockdowna, a zabranili ste navijačima na stadione…

- I ne mislimo stati samo na tome. Proučavamo modele kako i na terenu provesti socijalnu distancu da se igrači drže obveznog razmaka od dva metra. I naravno, da nose maske.

- Zanimljivo.

- Razmatramo i model koji se pokazao uspješnim u nekim državnim službama. Recimo, da nogometaši, sportaši općenito, rade od kuće. Ako mogu zabijati golove na travi, zašto ih ne bi zabijali i doma, ne tepihu.

- No, vratimo se lockdownu - opet će novinar.

- Vidim uporni ste, ali uporan ću biti i ja. Ništa od lockdowna. Idemo sa setom mjera. Postupno, zavisno od razvoja situacije. Na svakih novih tisuću zaraženih mi idemo s novom mjerom. Nije isključeno da, popne li se broj novozaraženih na pet tisuća dnevno, ograničimo rad trgovačkih centara. Vlada ionako sprema zabranu rada nedjeljom. Mi bismo to samo proširili na još šest dana u tjednu.

- A kad pređemo šest tisuća dnevno?

- Tada bismo, možda, zatvorili teretane, frizeraje i kozmetičke salone. No, još smo daleko od toga. Pratimo situaciju i reagiramo.

- Što nas čeka nakon sedam tisuća?

- Pa gledajte, mogao bih i ja biti ironičan pa reći: Nakon sedam tisuća čeka nas osam tisuća. Ali, to je još jako, jako daleko. U pitanju su dani, nipošto sati.

- Ipak?

- U tom slučaju vjerojatno bismo morali ograničiti kretanje ljudi. Trebale bi propusnice za odlazak iz mjesta prebivališta. Ali lockdown, nipošto. O tome ni ne razmišljamo.

- Čak i ako dnevno oboli osam tisuća ljudi?

 - Ni tada. Naša ekonomija ne može izdržati još jedan lockdown. Nismo mi Nijemci, složit ćete se.

- Ali ipak, osam tisuća ljudi dnevno… Pa bolnice su već i sada pretrpane.

- Gledajte, ako se može raditi od kuće, ako se nastava odvija online, zašto se i liječenje oboljelih ne bi tako organiziralo. U bolnicama ionako nema lijekova, a vidjeli ste i hrane nedostaje. Sjetite se KBC Dubrava. Dakle, kakva je razlika, liječiti se doma ili u bolnici? Čak bih rekao da je doma ljudima bolje. Svatko voli biti svoj na svome.

- Čekajte, nećete valjda reći kako lockdowna neće biti ni dođemo li na 10 tisuća novooboljelih dnevno.

- U pravu ste. Ni tada nećemo u lockdown. Imamo još jednu pripremljenu mjeru.

- A to je?

- Knockdown.