VRIJEME je očajno: kafići ne rade, na teretanama lokot, kladionice zatvorene. Ljudi ogorčeni, na sve ih strane plaše, svaki dan nove zabrane, stalno nekakve nove mjere, a već su nam svima, odavno, uzeli mjeru. Sad nam prijete i cijepljenjem. Nezadovoljstvo raste, u raji kipti i ključa. Svima je dosta tog Covida 19, a još im je više dosta kako se Vlada s tim bori. Pravo je vrijeme za osnivanje nove stranke, pa Mirko i Slavko, držeći se propisanih mjera o socijalnoj distanci, s maskama na licu, sjede i mudruju.

- Ako je mogao Darko Milinović, zašto ne bismo i mi – kaže Mirko i pokazuje Slavku novine s naslovom: ''Milinović osnovao stranku LiPO''

- Lipo se to Dado sitija! – kaže Slavko ponosnim zavičajnim narječjem.

Mirko zadubljen bulji u računalo i kaže: - Ako ne laže Wikipedia, to je onda 146. hrvatska stranka. Ili bolje rečeno, 146. stranka u Hrvatskoj. Jer, dobro znamo kako sve stranke u Hrvatskoj nisu hrvatske. Ima i dosta protuhrvatskih. Eto na primjer, SDSS.

Slavko pozorno sluša, počeše se iza uha, pa umalo nehotice otkači masku.

- Kol'ko si ono, gospe ti, reka' da ih je?

- S Dadinom 146. Znači fali još pet. Imamo još prostora.

- Ne razumim.

- Pa u Saboru je 151 mjesto, a sada imamo 146 stranaka. Najbolje bi bilo da svaka stranka ima jednog zastupnika: 151 mjesto u Saboru, za svaku stranku po jedno. To bi bila prava, istinska demokracija. A ne ovo; uvijek dvije iste, HDZ i SDP i još tri-četiri prirepka.

- Znaš, Slave moj, nastavi Mirko, kod stranke ti je ime jako važno. Moramo smislit nešto pametno, nešto novo. Evo, gledam popis stranaka, svašta tu ima. Svakakvih gluposti. Na primjer, ovaj Most. Mogli su se zvati i Nadvožnjak, ili Vijadukt, ili Ćuprija, ne daj bože. A pogledaj tek ovaj Živi zid. Toliko se oko njih prašilo i dimilo dok nisu propali pa se sada komotno mogu zvati Mrtvi dimnjak.

- E, đava te odnija – slatko se nasmije Slavko, pa nastavi čistim književnim jezikom: - Treba nešto u nazivu što ljudima najviše znači, nešto što im je blisko, što predstavlja zaštitu. Kao recimo, obitelj…

- To već ima. Evo na popisu: Obiteljska stranka.

- Pa dobro – ne predaje se Slavko. - Neka se naša zove: Familija. Nije isto, a slično je.

- Ne valja. Sve su stranke zapravo velike familije. Znaš da ih svako malo optužuju za nepotizam.

- A recimo: Stranka obiteljskih nasilnika.

- Nije loše. Toga ima dosta, mogli bismo skupiti puno članova. Samo znaš, bojim se da je ime već rezervirano. Župan Tomašević, s obzirom na to da je izbačen iz HDZ-a, navodno osniva stranku za sljedeće lokalne izbore I navodno će se baš tako zvati: Stranka obiteljskih nasilnika.

- Muku ti Is'sovu – vrati se Slavko zavičajnom narječju.

- Nego mislio sam da u naziv stranke ubacimo nešto novo. Nešto čemu svi teže, recimo: napredak. Pa da se stranka zove: Hrvatska napredna stranka. Samo znaš, ima nezgodnu asocijaciju. Razapet će nas mediji, zbog Vučića. On je na čelu Srpske napredne stranke.

- Ali i kratica Hrvatske napredne stranke HNS, nije dobra. Već postoji.

- Kratica HNS postoji, u pravu si, ali stranke odavno nema. Zato kratica HNS znači: Hrvatska nepostojeća stranka.

- Kako nepostojeća kad su jučer, po treći put u godinu dana, izabrali novog predsjednika. Evo pogledaj što piše: Čuraj na čelu Hrvatske navodne stranke. Samo krivo su napisali: nije ''navodne'' već ''narodne''…

- Ali što ćemo mi s našom? Kako da je nazovemo? Sva dobra imena već su potrošena. Meni bi recimo bilo jako lijepo ime bilo: Naša domovina Hrvatska. Samo, kratica je malo nezgodna: NDH.

- Hm, hm – reče Slavko, a osmijeh na licu bio je toliko širok da se vidio i ispod maske.

- Hm, hm – ponovi razdragano. – Hm, hm!

Mirko se uozbilji i kao šilom uboden skoči sa stolice.

- Kratica je odlična: HM, baš kao što si rekao. Čovječe, pa ti si genijalac. Nema boljeg naziva na našu stranku nego Hrvatska maska. Ili, skraćeno HM. Svi Hrvati imaju maske imaju, svima je na ustima i svi ispod njih nešto gunđaju. To su naši glasači, a i premijerov stožer nas reklamira: maske su najbolja zaštita, maske pružaju sigurnost, nema ničeg pouzdanijeg od maski. Maske su jedini izbor!