ČITATELJ ovog portala koji je u Ulici Tome Bakača u Slavonskom Brodu prije neki dan svjedočio kako su dvojica policajaca, zapazivši starijeg gospodina koji se jedva kretao zaleđenim nogostupom, zaustavila policijsko vozilo, pokupila ga i odvezla kući, doživio je kulturološki šok. Šok je bio toliki da prizor nije uspio snimiti, a da jest njegov bi video uradak, sasvim sigurno, preplavio društvene mreže. I cijelu naciju ostavio u šoku.

Na žalost, žvimo u zemlji u kojoj najnormalnije stvari predstavljaju prvorazrednu senzaciju, ravnu kakvom svjetskom čudu.

Nešto što bi trebalo biti posve normalno, samorazumljivo i uobičajeno, u Hrvatskoj proizvodi šok. Sličan šok, doduše, doživio sam i sâm, živeći i radeći godinu dana u Londonu. Nekoliko tjedana nakon dolaska, sjedio sam jednog vikenda na šetalištu uz lijevu obalu Temze. Prilazio mi je policajac, bobby, s onom kapom poput šljema i pozdravio me. Makinalno sam ustao, gurnuo ruku u džep da izvadim putovnicu, no bobby je pored mene prošao i nastavio uz Temzu. Čovjek me naprosto pozdravio i produžio. Navikao kako u zemlji iz koje sam došao policajac nikad ne pozdravlja, a da potom ne traži dokumente (bilo vozačku, bilo osobnu), doživio sam kulturološki šok sličan onom koji je pogodio čitatelja SBplusa.

Samo nekoliko tjedana kasnije na Oxford Steetu gledao sam kako dvojica policajaca iz otvora za klimatizaciju pokušavaju nekim curama izvaditi ključ od automobila koji im je ondje, tko zna kako, upao. Dobro, cure su bile zgodne, pa je možda i to bio razloga da se dvojica bobbyija potrude, no pokušao sam zamisliti što bi se dogodilo u nekom hrvatskom gradu, recimo negdje u zagrebačkoj Ilici, da je nekim curama u šaht upao kakav ključ.

Na žalost,  žvimo u zemlji u kojoj najnormalnije stvari predstavljaju prvorazrednu senzaciju, ravnu kakvom svjetskom čudu. Umalo sam se srušio kad su mi Oslu, glavnom gradu Norveške, 2002. prijatelji pokazali čovjek na biciklu, jednog tamošnjeg ministra koji se vozio na posao. A onda, putujući na Svalbard, u polarnom krugu, jednim telefonskim pozivom ugovorio sam sastanak s tamošnjim guvernerom Oddom Olsenom Ingerøom. Čovjek koji upravlja područjem većim od Hrvatske, dočekao me u glavnom gradu Longyearbyenu i svojim automobilom prebacio do ureda i sam mi skuhao kavu.

Kakav kulturološki šok! Tim više što sam se prije puta u Norvešku obratio našem veleposlanstvu, zamolivši za termin, jer sam htio vidjeti kolegicu Jagodu Vukušić, tadašnju ambasadoricu (s kojoj sam nekoć radio u Novo listu), no nisu se udostojali ni odgovoriti mi.

Prije nekoliko dana od mog teleoperatera, VIP-a, kod kojeg sam pretplatnik duže od 17 godina, dobio sam opomenu da će me, zbog duga od 152 kune, privremeno isključiti, ograničiti mi pretplatnička prava, te da će za naknadno ponovno uključivanje teretiti moj mjesečni račun. Naravno, zaprijetili su i naplatom putem ovlaštene agencije i to sudskim putem, a ako ni to ne pomogne, zatražit će određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. U svakoj od sedam rečenica obrazloženja opomene, bila je sadržan prijetnja.

Nikada za 17 godina pretplatničkog odnosa nisam imao ni lipe duga, a kako sve račune plaćam kreditnom karticom, uplate su stizale točno na dan naznačen na računu. Kad sam nazvao broj za pretplatnike kako bih vidio o čemu se radi, trebalo mi je pola sata borbe s govornim automatom da napokon dođem do žive osobe, a onda još pola sata čekanja da bi mi rekla kako su svi moji račini podmireni i kako je opomena poslana greškom. Hajde, bar su bili korektni, pa su me poštedjeli kulturološkog šoka: nisu se ispričali.

Jedna banka, kod koje sam imao kredit, nakon što sam ga uredno otplatio i što je automobil postao moj, dala mi je potvrdu kako je kredit otplaćen, ali i tražila da tu potvrdu ovjerim kod javnog bilježnika i vratim je banci! Da, dobro ste razumjeli, banka je tražila da ovjerim kod bilježnika njihov dokument i vratim ga istoj toj banci!

U civiliziranom svijetu normalno je da pred šalterom kakve državne službe postoji stolica, a ne kao u nas, da iza šaltera sjedi državni službenik, dok vi, kao stranka, pokorno i ponizno pred njim stojite. Možda je to sitnica, no u civiliziranom svijetu, gdje drže do svojih građana, vode računa i o toj vrsti ravnopravnosti.

Uz sve pohvale brodskoj policiji koja je starijeg čovjek na poledici pokupila u svoj automobil i odvezla kući, uz silni kulturološki šok koji su tom gestom izazvali, šok bi zapravo trebao biti da tako nisu učinili. Mada bi u nas bilo više nego normalno da je tog vremešnog čovjeka, u brodskoj Ulici Tome Bakača, umjesto policije, nešto kasnije pokupila Hitna pomoć.