Sudac Vrhovnog suda uglavnom je bio zadovoljan svojim brakom. Dobro, bilo je tu i tamo nesuglasica, pa i krupnijih, ali u kojem ih braku nema. Pogotovo u brakovima koji traju tri desetljeća. Ono, pak, što je suca Vrhovnog suda najviše smetalo bila je zaokupljenost njegove supruge kazalištem. Naročito operama. Dok je bio mlađi još joj je ponekad i znao udovoljiti pa bi zajedno, na njeno inzistiranje, otišli na kakvu predstavu u Hrvatsko narodno kazalište. Dobro, intendanti bi se uvijek pobrinuli da ih smjeste u svečanu ložu i tu bi uvijek bilo ljudi iz samog vrha društva, pa bi njega, suca Vrhovnog suda svi učtivo pozdravljali i rado s njim, u pauzi, malo proćaskali.

Suca Vrhovnog suda iznenadila je upornost supruge. Izaziva li ga? Kao da je osjetio dvosmislenost njenih riječi. Suptilno podbadanje onako kako to samo žene znaju.

Ali kada ga je jednom supruga nasamarila i odvela na opernu predstavu, na kojoj se vrpoljio, a onda od dosade počeo zijevati i svakih nekoliko minuta pogledavati na sat, pa nervozno cupkati nogom da je u jednom trenutku došla biljeterka i ljubazno ga zamolila da bude malo tiši, e tada, sudac Vrhovnog suda odlučio je kako ga kazalište više neće vidjeti. Tada je, bijesan i ljut, supruzi povišenim glasom rekao: ''Sada i nikad više!'' Zarekao se i ostao dosljedan. Opere su bile posljednje što ga zanima.

Za razliku od supruge on nju nikada nije nagovarao da s njim odlazi na nogometne utakmice. Bez obzira što ga je uvijek čekalo mjesto u Plavom salonu maksimirskog stadiona. Znao je da nju nogomet uopće ne zanima, baš kao njega kazalište.

Doma su stvari rješavali jednostavnije. U njihovu prostranom zagrebačkom stanu on bi se zavukao u svoju sobu i na ogromnom televizijskom ekranu, na kojem je igrače niže rastom gotovo vidio u naravnoj veličini, uživao u nogometu. Opuštalo ga je to od teškog, odgovornog i napornog sudačkog posla. Volio bi, gledajući utakmicu, uživati u čaši La Faraona, njegovog omiljenog vina. Jest da butelja stoji više od 500 dolara, ali užitak je nenadmašan.

Supruga je, povučena u svojoj sobi njihovog prostranog zagrebačkog stana uživala u operama na velikom tv-ekranu, toliko velikom da je nekog omanjeg debeljuškastog tenora gotovo vidjele u prirodnoj veličini.  Ali sada je zavirila u njegovu sobu, upravo kad je srknuo gutljaj La Faraona.

- Kako divno pjevaju – rekla je. - Bože kako divno opjevaju. Ne zna se koji je bolji od njih trojice.

Sudac Vrhovnog suda nije reagirao. Doduše, bilo mu je čudno što supruga zaviruje u njegovu sobu, što ga prekida u gledanju utakmice Europskog nogometnog prvenstva koje je tek započelo. Pravio se kao da ništa nije čuo.

- Kako samo divno pjevaju njih trojica – ponovila je supruga stojeći na vratima njegove sobe.

Sudac Vrhovnog suda otpije gutljaj La Faraona, ponovno se uvjerivši kako butelja vrijedi svakog centa.

Sada više nije mogao ignorirati suprugu.

- Znam, znam da lijepo pjevaju – reče.

Ali u njemu se probudi crv sumnje. Pogotovo kad je rukom pokazala na butelju La Faraona. Aludira li to ona na nešto? Pecka li ga?

- Stvarno je nemoguće reći koji je od njih trojice bolji. Koji ljepše pjeva.

Suca Vrhovnog suda iznenadila je upornost supruge. Izaziva li ga? Kao da je osjetio dvosmislenost njenih riječi. Suptilno podbadanje onako kako to samo žene znaju.

- Da – reče sudac. – Čuo sam da pjevaju. Ali možeš li me sada ostaviti da u miru gledam utakmicu.

- Čuo si da pjevaju?! – reče supruga. - Čuo si da pjevaju?!

Sudac Vrhovnog suda sada je bio siguran kako ga supruga provocira. Ošine je ljutitim  pogledom.

- Čuo si da pjevaju a sigurna sam da ne znaš nabrojati ni njihova imena…

- Da ne znam imena svojih kolega?! Trojice svojih kolega? Da ja ne znam njihova imena? Izazivaš me. Da ne znam imena sudaca osječkog Županijskog suda? Da ne znam imena ljudi s kojim tijesno surađujem? Meni govoriš da ne znam njihova imena?

- Uopće ne govorim o tome – reče hladno supruga suca Vrhovnog suda.

- Nego? Misliš da ja ne razumijem tvoje aluzije? Da ne razumijem tvoj cinizma? Da nisam shvatio što si mislila pod onim kako divno pjevaju? A tko ne bi u njihovoj koži? Kad te tamo strpaju, tamo iza rešetaka, svi propjevaju.

- Nisam mislila na njih. Nisam mislila na tu trojicu.

- Nego? – upita nervozno sudac Vrhovnog suda.

- Na tri tenora. I sigurna sam da ne znaš ni njihova imena. Tri tenora, dragi moj, slatki mužiću: Luciano Pavarotti, José Carreras i Plácido Domingo.