Na isteku ovoga dana, sretan vam 11. svibnja, Svjetski dan pisanja pisama.
Sjećate li se kako je to dodirivati riječi vlastitim prstima? Mislite li da je uopće moguće dodirivati riječi?
Mislimo ih (no, da li razmišljamo o njima?); izgovaramo ih, stoga doživljavamo auditivno; čitamo ih, stoga doživljavamo vizualno. No, svaki put kada u ruku uzmemo olovku i započnemo pretakati svoje misli na papir, uistinu ih dodirujemo. I kao što od nezgrapne glinene mase pažljivim oblikovanjem mogu nastati najčudesniji uporabni ili ukrasni oblici, tako, nesvjesni samog procesa, pišući misli pretvaramo u izražaj srži našega bića. Ah, ta davno zaboravljena manufaktura!
Prije ekspanzije svakojakih tehnoloških dostignuća i njihovih beskrajnih mogućnosti, koje su nam istovremeno olakšale i zakomplicirale svakodnevni život, svoje smo najintimnije misli izražavali pišući pisma.
Prije ekspanzije svakojakih tehnoloških dostignuća i njihovih beskrajnih mogućnosti, koje su nam istovremeno olakšale i zakomplicirale svakodnevni život, svoje smo najintimnije misli izražavali pišući pisma.
Današnji prosječni petnaestogodišnjaci ne znaju što to znači pisati pismo, ne znaju kako se to čini, ne znaju što tim činom postići, a najdalji doseg u pisanju pisama njima znači poslati razglednicu s ljetovanja (nekima čak ni to). Pri tomu je zanimljivo da je nekadašnji kvalitativni odnos razglednice spram pisma gotovo ekvivalentan današnjem odnosu SMS-a spram e-maila (o kvaliteti "poručivanja" putem, primjerice, Facebooka ili Twittera da i ne govorimo).
Nestalo je nekadašnje pisanje pisama, ali nestalo je i "modernije" slanje elektroničkih poruka (u smislu "modernoga" pisma). Što kraće, to bolje - čini se da je nit vodilja suvremenog načina komuniciranja. Dakako, vremena se mijenjaju, što ne znači da je ono "prijašnje" bilo bolje nego ovo "današnje" ili obrnuto. Svako vrijeme nosi svoja obilježja, svoje vrline i mane, duh vremena, ako ćemo Herderovim ili Hegelovim rječnikom. A duhu vremena ne možemo izbjeći.
Ipak, nije li tužno zaboraviti neke navike, pa i vrijednosti, koje čine čovjeka mislećim bićem?
Putem pisama smo se zaljubljivali, ljutili, raspravljali, objašnjavali, iskazivali sve ono što izgovorenom riječju nismo mogli. Njegovali smo prijateljstva, bilo s osobama koje su nam bliže, a kojima smo željeli nešto osobito poručiti, bilo s osobama koje nikada nismo osobno upoznali, a s kojima smo željeli uspostaviti neke nove i zanimljive veze. Tko još nije imao "prijatelja po pismu", engleskim terminom penfriend?
Putem pisama smo se zaljubljivali, ljutili, raspravljali, objašnjavali, iskazivali sve ono što izgovorenom riječju nismo mogli.
Kada ste pisali pismo, birali ste misli čiji ste trag potom zauvijek ostavljali na papiru, birali ste papir koji će dostojno prenijeti vaše misli, birali ste rukopis koji će vas odraziti kao osobu. Za rođendanski poklon dragom prijatelju niste tražili u trgovini dar čija će se vrijednost mjeriti u domaćoj ili stranoj valuti, tražili ste simboličnu stvarčicu uz koju ste obavezno darivali rukom pisanu, sadržajno bogatu, a vrijednošću neprocjenjivo dragocjenu, oblika pisma poruku.
Danas kada na kiosku zatražite poštanske marke, u najboljem vas slučaju pomalo začuđeno pogledaju, ili ih traže po ladicama jer ne znaju gdje su (nitko nikada ne traži poštanske marke), ili, pak, uopće ih ne možete dobiti jer ih na tom kiosku ne prodaju. Uskoro bi poštanske marke mogle početi pobuđivati iste sinestezijske doživljaje poput Proustovih madeleine kolačića. S druge strane, spomenuti petnaestogodišnjaci i mlađi naraštaji neće uopće imati potrebu doživjeti onaj slatko-gorki okus polizane poštanske marke, koji će, poput Proustovih kolačića, poslužiti kao vrata vremeplova.
Na isteku ovoga dana, sretan vam 11. svibnja, Svjetski dan pisanja pisama.
