Pitate li brodske srednjoškolce, koji su tek odradili prvu od tri ili četiri godine puta odrastanja koji je pred njima, tko je Mihael Ferić, neće ih mnogo znati ispravno odgovoriti. Tek poneki spojit će njegovo ime uz "nešto vezano uz tambure", i koliko god će biti blizu odgovora, toliko će biti daleko od njega. Jer tambura, kao instrument koji nosi duboko etnografsko i kulturološko značenje hrvatskih krajeva, tek je dio onoga što Mihaela Ferića čini Mihaelom Ferićem.

Mihael Ferić jest Hrvatski tamburaški brevijar, ali i mnogo više od toga. I kada pokušate sve to posložiti u vlastitim mislima, logično se nameće pitanje, kako je moguće da postoji netko tko u Slavonskom Brodu ne zna za Mihaela Ferića. Ali postoji... mlađi naraštaj.

Njegova zasluga u promicanju tambure kao autohtonog hrvatskog instrumenta (jer Ferić će snažno braniti tvrdnju da je tambura, iako nalazeći porijeklo u jednostavnijim azijskim instrumentima, upravo u našim krajevima postala ono što jest, četveroglasni instrument) neupitna je, a koliko je dragocjena dokazala je nagrada Franjo Kuhač Hrvatskog društva skladatelja, koju je Mihael Ferić primio za Hrvatski tamburaški brevijar, kapitalno djelo etnomuzikološke literature i krunsko djelo njegovog stvaralačkog opusa. Mihael Ferić jest Brevijar, ali i mnogo više od toga.

On je prije svega dugogodišnji predani glazbeni pedagog, zatim osnivač, voditelj i savjetnik tamburaških orkestara i sastava, melograf, glazbeni pisac, neizostavno ime duge povijesti Brodskog kola, inicijator uvrštenja slavonskog bećarca na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine te, ni najvažnije, a sigurno niti posljednje, idejni začetnik Muzeja tambure u Slavonskom Brodu. Kada pokušate sve ovo posložiti u vlastitim mislima, logično se nameće pitanje, kako je moguće da postoji netko tko u Slavonskom Brodu ne zna za Mihaela Ferića.

Ali postoji... mlađi naraštaj. Mladi koji tek stasaju u svijetu koji ih okružuje, koji tek upijaju sokove znanja, saznanja i spoznaja, koji su željni da ih uputimo na pravi put, da ih oblikujemo poput meke i podatne gline u rukama. Nekome s predrasudama o mladima koji samo čekaju da se vikendom vucaraju po kafićima, gube vrijeme pred zatupljujućim televizijskim serijama ili "traže sebe" gubeći vrijeme na društvenim mrežama, činjenica da postoje i drugačiji mladi bit će neobična. No, začudili bismo se koliko ih zapravo "neobičnih" ima. A jedino što kao "odrasliji i pametniji" trebamo učiniti jest pružiti im ruku. Mihael Ferić znao je pružiti im ruku i uvući ih barem u mali dio svoga bogatog svijeta.

Vrlo zanimljivima ukazuju se tri činjenice

Stoga se vrlo zanimljivima ukazuju tri činjenice, koje su se ovih mjeseci kristalizirale upravo oko tambure kao ishodišta, u kojemu i Mihael Ferić nosi određeni dio zasluga.

S jedne strane, to je Muzej tambure, koji je dobio svoj prostor u kazamatu brodske Tvrđave i koji će, nadamo se, od rujna ove godine postati jedinstveno mjesto aktivne muzejsko-radioničke prezentacije mogućnosti i potencijala jednoga glazbala.

Poput meke i podatne gline u rukama skulptorskog majstora, kultura i obrazovanje moraju se stopiti u zajedničku masu, da bi pažljivim oblikovanjem iz postojeće mase izrastao oblik višega reda.

S druge strane, to je prvi naraštaj malih tamburaša početnika, koji su učili svirati ovaj instrument u školi koju je pokrenula Brodska udruga tamburaša. Mali tamburaši prvi će put nastupiti ovoga utorka, 26. lipnja, u okviru koncertnog programa Brodskog tamburaškog orkestra na 23. brodskom glazbenom ljetu, pri čemu je važno istaknuti da će prihod od ulaznica za ovaj koncert biti namijenjen opremanju Muzeja tambura.

Naposljetku, s treće strane, tambura će od iduće školske godine 2012./2013. konačno dobiti svoj vertikalni nastavak u obrazovnom sustavu u našemu gradu. Naime, odjel za tamburu Glazbene škole Slavonski Brod bit će proširen i na srednjoškolsku razinu obrazovanja, što je iznimno važan korak u napredovanju svakoga glazbenika tamburaša kojemu glazba postaje osobni i profesionalni poziv. I dokaz da je tambura instrument širokoga izvođačkog i repertoarnog spektra, a ne samo kulisa svatovskih derneka (što je, uostalom, pokazao i Filip Novosel, koristeći tamburu kao medij putem kojega spaja tradicijsko sa suvremenim jazzom).

Poput meke i podatne gline u rukama skulptorskog majstora, kultura i obrazovanje moraju se stopiti u zajedničku masu, da bi pažljivim oblikovanjem iz postojeće mase izrastao oblik višega reda. A onda više niti jedan brodski srednjoškolac neće imati problema s prepoznavanjem imena osobnosti koja je zadužila (ili koje su zadužile) grad u kojemu odrastaju.