ŠEF saborskog osiguranja stoji pred vratima tajnika Hrvatskog sabora. Nećka se, odugovlači i premišlja kao kupač koji do koljena stoji u mrzloj vodi i skanjiva se bućnuti. Skupio je svu snagu iz svog mišićavog, nabildanog tijela da bi isturenim kažiprstom napola stisnute šake lagano pokucao na vrata. Ono što ne bi bilo napor ni za osmoškolca, kucanje na vrata tajnika Sabora, njemu se činilo podjednako teško kao kad Laša Talahadze, gruzijski dizač utega, obara svjetski rekord podižući u izbačaju 267 kilograma.

Nije čuo ono očekivano „daaa“ s druge strane vrata, pa mu na trenutak lakne. Prošlo je tridesetak dugih sekundi, možda i cijela minuta i on ponovno prikupi snagu. Pokuca. Kuc, kuc, kuc! Ubrzo začuje prilično nervozno: „Daaa“.

Tajnik Sabora bio je zagledan u hrpu papira na stolu. Podigne pogled i glavom mu pokaže na fotelju kraj stolića do prozora. Šef osiguranja sjedne, vrteći u rukama bijelu kovertu. Tajnik Sabora podigne obrve i pogleda ga preko naočala:

- I?

- Imamo problem - započne nesigurno šef saborskog osiguranja. - Dečki su se pobunili. Ne riješi li se njihov zahtjev najavili su štrajk. Stvar je hitna i ozbiljna. Moramo hitno djelovati.

Tajnik Sabora opet se udubio u papire, tražio nešto na hrpi s desne strane stola.

- Kava, čaj, sok? - upita glasom stjuardese posve nezainteresirane za putnikov izbor.

- Ništa, hvala. Samo bih da to riješimo što prije, da odem dečkima iz saborske straže i smirim ih. Uzrujani su. Prilično.

- I? - ponovi tajnik Sabora. - Dečki bi veće plaće? Svi bi u ovoj državi veće plaće.

- Nije u tome stvar. Momci su OK, jedan bolji od dugoga. Skromni, tihi, radišni, pošteni. Pristojni. Za razliku od zastupnika, oprostite ne usporedbi.

- Znam - reče tajnik Sabora. - I?

Šef saborskog osiguranja ponovno je počeo skupljati snagu.

- Možda je bolje da vam sve dam napisano. Onako kako su dečki iz saborske straže dali meni - govori glasom u potpunom neskladu s njegovom korpulentnom pojavom.

- Vidiš koliko je papira na ovom stolu - reče tajnik Sabora pokazujući na hrpe s obje strane velikog pisaćeg stola. - Dat ćeš mi to, zagubit će se negdje među tim gomilama. Zato mi bolje reci. I?

- Ne znam kako bih počeo… Ne traže puno. Samo, prekipjelo im. Žale se na radne uvjete, opremu…

- Na opremu?! - začuđeno će tajnik Sabora. - Imaju pristojna odijela. Bolja nego neki zastupnici kad prvi put uđu u Sabor. I cipele su kvalitetne. Košulje, kravate, također. Što bi još htjeli? Frakove, leptir mašne? Zlatne manžete?

- Možda sam se malo krivo izrazio, poštovani gospodine tajniče Hrvatskog sabora. Ne žale se oni na odijela. Ni na cipele. Više se to tiče uvjeta rada.

- A što bi? Na suhom su, zimi ugrijano, ljeti rashlađeno. Kava u kafiću samo što nije besplatna; isto je i s obrocima u restoranu.

- Sve je to u redu. Ne žale se oni na to. Nego, ne znam, koliko pratite sjednice Sabora.

- Ne pratim uopće. Koga normalnog zanima što se u sabornici trabunja. A koliko znam saborsko osiguranje nema u opisu poslova praćenje sjednica Sabora. Pošteđeni su tog užasa. Njihovo je samo da održavaju red, ako ih predsjedavajući pozove.

- O tome se i radi gospodine tajniče. Jeste li vidjeli onaj cirkus sa zastupnikom Grmojom, neki dan.

- Čuo sam nešto, ne znam detalje.

- Predsjedavajući je pozvao saborsku stražu da ga udalje iz dvorane. Ali nije se dao, opirao se svom snagom. I vikao: Neću, neću! Jedva su ga trojica savladala. Ne mogu oni kao policajci, zavrnuti lakat, staviti lisice, mlatnuti pendrekom. Nije lako udaljiti zastupnika koji se ne da, koji se opire.

- I?

- Dečki samo traže sredstvo za rad…

- Ne razumijem. Stvarno ne razumijem. Sredstvo za rad? Kažeš: sredstvo za rad. Možeš li to pojasniti?

- Ovako, gospodine tajniče. Ono s Grmojom bile je užasno teško. Jedva su ga izvukli iz dvorane. I sad se dečki boje. Ima i puno krupnijih zastupnika u Saboru, onaj iz SDP-a…

- I? - upita tajnik Sabora. - Što bi dovraga tvoji dečki htjeli? Što im fali da mogu raditi svoj posao? Još ljudi?

- Ne gospodine, ne treba još ljudi. Treba im viljuškar.