POVIJEST našeg prostora zamršeno je klupko u kojemu su isprepletene niti tragičnih osobnih sudbina, nasilnih državno-političkih odluka, zakonitih i nezakonitih prevrata, nacionalizacija i pretvorbi, skrivenih osobnih i grupnih posezanja. Tijekom prve polovice prošlog stoljeća izgovor za to mogao je biti zaostalost naroda i država ovog prostora, dok za period od II svjetskog rata pa sve do danas, vjerojatni je uzrok potpuni izostanak volje za uređenje pojedinih segmenata društva na civilizirani način. Zašto se to nije rješavalo u bivšem socijalističkom režimu, vjerojatno je jasno svima koji su u njemu živjeli ili bar čitali o tom periodu naše povijesti: privatno vlasništvo je bilo privatno samo dok je država to dopuštala i tolerirala, a sve ostalo je bilo "naše", isprva državno, a poslije toga društveno. Da li je neka parcela bila vlasništvo društvenog subjekta A ili društvenog subjekta B, bilo je totalno nebitno jer se sve moglo promijeniti jednim potezom pera nekog lokalnog komunističkog vožda. Sve se radilo u cilju izgradnje "naprednog, slobodnog, vizionarskog" socijalističkog društva u kojemu sitnice poput titulara vlasništva nisu smjele stati na put progresu. Znam, odmah će se pojaviti mnogi apologeti prošlog režima koji će nam lijepo objasniti kako je onda sve bilo humanije i bolje, a da mi toga nismo svjesni, no ostaje činjenica da korijen današnjih golemih problema seže još u to vrijeme.

Princip je isti, sve drugo su nijanse

Primjera ima mnogo, ali navesti ću jedan koji sam osobno proživljavao. Naime, odrastao sam u samom središtu grada u "Đurinoj" zgradi iza koje se prostirao jedan od najljepših parkova, gotovo nalik rajskom vrtu. Mnoštvo starih, rijetkih i vrijednih stabala, uređeni grmovi i živice kao u botaničkom vrtu. Na jednom dijelu ograđenog prostora koji je pripadao zgradi i njenim stanarima, svaki je stanar imao svoj povrtnjak, a oduvijek se tu nalazila i jedna obiteljska kuća u kojoj su samo povremeno živjeli razni stanari. Pričalo se kako su vlasnici u inozemstvu ili u nekom drugom gradu, kako navodno postoji neka unuka koja bi mogla kuću naslijediti. Nitko se nije otvoreno javljao kao vlasnik i propadajuća kuća je dugo predstavljala opasnost za djecu koja su se tu igrala. Kako je stanarima zgrade polako rastao standard, odlučili su zatražiti od mjerodavnih dozvole kako bi na dijelu parcele izgradili garaže. Svi zainteresirani su ubrzo dobili građevinske dozvole i krenuli s gradnjom. Ta oni su svojim radom na izgradnji socijalističkog raja i „Đure Đakovića" te brojnim samodoprinosima višestruko isplatili vrijednost zgrade i pripadajućeg placa. Negdje u isto vrijeme, tijekom sedamdesetih, trulim dogovorom među bandoglavim korumpiranim socijalističkim moćnicima, donesena je genijalna odluka o rušenju praktički cijelog parka kako bi se izgradila "prelijepa" velebna upravna zgrada Elektre. Ubrzo je cijeli prostor devastiran, stanari, u skladu sa samoupravnom doktrinom, nisu imali pravo glasa niti pravo na protest. Umjesto parka, igrališta i prostora za odmor stanara koji su tu živjeli, ostatak prostora je postao nezvanično javno parkiralište. Nakon uspostave Hrvatske i obećanja o denacionalizaciji, nastavljen je kontinuitet ludila, pojavili su se razni likovi koji su polagali pravo na spomenutu obiteljsku kuću. Izmijenjalo se nekoliko pretendenata i privremenih stanara, dok posljednji od njih nije, oko onoga što je smatrao svojim, podigao betonsku ogradu. Unutar ograde ostale su nedostupne garaže stanara za koje su ovi imali valjane građevinske dozvole i potvrde o "vlasništvu". Već se godinama vode sporovi između nekoliko privatnih i državnih subjekata koji pretendiraju na ostatke ostataka nekad uzornog prostora. Kako nitko nije siguran u ishod sudskih odluka, nitko se i ne brine o tom prostoru koji sve više postaje najgora kaljuža u samom središtu grada.

Propustilo se podvući 'refu'

Uspostavom samostalne Hrvatske, a posebno najavljenom promjenom društvenog uređenja: iz socijalističkog u kapitalistički, propustilo se podvući 'refu' pod dotadašnje stanje i prije provođenja suštinskih temeljnih promjena, srediti određene vlasničke registre od popisa nekretnina i njihovih vlasnika do osobnih i obiteljskih imovinskih kartica. Opredijeliti se za društveno uređenje u kojemu je privatno vlasništvo svetinja, a da se prethodno nisu provele nabrojane radnje, prihvatiti traljave i aljkave socijalističke registre, bio je znak za uzbunu dobronamjernima i poziv na pljačku zajednički stvaranog vlasništva onima s manje dobrim namjerama. Kada na to dodamo i sporne zakone o denacionalizaciji i povratu oduzete imovine te njihovo još gore provođenje u praksi, nanošenje dodatnih nepravdi te još žešće zapetljavanje imovinskog klupka, jasna je bila intencija novo-pridošlih pa i logično njihovo ostrašćeno puhanje u ratne trube. Mogu li agresija na Hrvatsku i rat biti uzroci katastrofalno lošim zakonima i namjernom neprovođenju već spomenutih predradnji? Naravno  ne, jer su posezanja za „našim" društvenim vlasništvom počela i prije nego je zapucala prva puška. Jedan od primjera je i nedaleki „Plamen" iz susjedne županije o čijoj privatizaciji nećete pronaći nikakva izvješća na stranici: http://www.revizija.hr/ ali zato očito mnogobrojni zainteresirani mogu pročitati o postupku pretvorbe npr. Slavonije DI iz 1992. godine: http://www.revizija.hr/izvjesca/2007/revizije-pretvorbe-i-privatizacije/683-slavonija-slavonski-brod.pdf

Tko je kriv?

Kako se može vidjeti iz izvješća, krivce za propast ove tvrtke treba tražiti u onima koji su njome upravljali u kriznom predratnom i ratnom periodu, ali i vremenu nakon toga. Vrli članovi upravnih i nadzornih odbora te direktori iz navedenog kriznog perioda '90-'92 su listom navedeni u istom dokumentu. Poznati su vam? Iznenađeni ste? Hoće li odgovorni za nebrigu oko ovog i ostalih poduzeća ikada odgovarati ako to nije napravljeno u proteklih 20 godina? U mnogim slučajevima, rukovodeće osoblje iz socijalističkog sustava postalo je rukovodeće osoblje i u novom kapitalističkom poretku pri čemu su eventualno samo promijenili člansku iskaznicu i boju košulje. (Inače, većinu tih osobenjaka prepoznat ćete po njima omiljenim nakaradnim ružičastim košuljama).

Na stranici: http://www.revizija.hr/hr/articles/view/55/revizije-pretvorbe-i-privatizacije/ možete uživati u dodatnom štivu gdje su opisane pretvorbe gotovo svih relevantnih brodskih tvrtki. U svim storijama se provlači slični zaplet: naglo propadanje tvrtki početkom devedesetih, stečajevi i još gore poslovanje tijekom '91 i '92, te privatizacija i pretvorba prije nego su se slavonski vitezovi vratili s bojišta. Ove podudarnosti pokazuju kako se u naizgled kaotičnoj situaciji ponavljao uigrani scenarij te kako se ništa nije događalo slučajno. Od silnih izvješća o privatizaciji i pretvorbi do sada nije bilo nikakve koristi te se u proteklih 15-tak godina nije sankcioniralo odgovorne za uočene nepravilnosti.

Što nakon svega?

Očekivati da će se sada odjednom riješiti nešto što nije riješeno za gotovo 20 (ili 70) godina, nerealno je svakom razumnom čovjeku. Pogotovo, uzmemo li u obzir da su mnoge privatizacije i pretvorbe, navodno uz manje primjedbe, rađene u skladu sa tada važećim zakonima. Brojne netransparentne promjene vlasnika, brojna sklapanja i raskidanja ugovora o prodaji i druge metode zamagljivanja i zamračivanja, zakonite i nezakonite prodaje vršene su u cilju skrivanja tragova i onemogućivanja procesiranja privatizacijskih (moralnih) zločina bez nanošenja novih nepravdi. Zadnje dvije godine čekamo da profunkcionira famozni OIB kako bi država mogla sustavno pratiti primanja i porezne obveze građana, ali to se ne događa. S druge strane očekujemo kako će netko biti kažnjen, ako ne zbog pretvorbe, onda zbog porezne utaje od prije 15-20 godina, kada nije bilo niti imovinskih kartica, niti OIB-a, niti kvalitetnog praćenja primanja i poreznih obveza. Ponovit ću rečenicu iz prethodne kolumne „U interesu Hrvatske". Čim čujem političara kako će „provesti pravedno sankcioniranje zločina počinjenih u pretvorbi i privatizaciji" – dobiva crveni. Takvom lažljivcu sigurno neću dati glas. Nadobudnim budućim „diktatorima", koji će „pravednost" ostvariti nekim novim nacionalizacijama, još manje vjerujem. Dok se vlastitim očima ne uvjerim u suprotno, vjerovat ću mudrom čovjeku koji je davno rekao: „'Ko je jamio – jamio je!".

Kvazi tržišna utakmica
Čak kada bi se i provela sva ta neprovediva demagoška „bacanja prašine u oči" pojedinih političara, ostaje nešto što nam nikako neće moći nadoknaditi. Poštenim i vrijednim poduzetnicima koji su se proteklih 20 godina natjecali s favoriziranim privatizacijskim maherima s „kilometrima fore" u startu, nitko neće vratiti uludo ulupane najbolje godine niti im nadoknaditi energiju utrošenu na tu nepravednu i unaprijed izgubljenu kvazi-tržišnu utakmicu. Kako nakaradnoj praksi nema kraja pokazuje i burzovno trgovanje dionicama pojedinih društava za koje se ne zna i ne može pouzdano utvrditi jesu li doista vlasnici pojedinih zemljišnih posjeda i nekretnina koje uredno vode u svom vlasništvu i na temelju kojih su formirane početne cijene njihovih dionica.