Rade pendrek, godina četrdeset
...kada se probudi iz sna, ništa više neće biti kao prije…
Zona sumraka, Top lista nadrealista

Kada razgovarate s ljudima o EU često možete čuti jednu pošalicu: "E, da nije Gavro onomad ubio Ferdu, davno bi mi bili u Europi". Pozivaju se ti šaljivdžije na našu pripadnost Austro-Ugarskoj Monarhiji, multinacionalnoj velesili koju bi skoro mogli nazvati Europskom Unijom s početka prošlog stoljeća. Bilo bi doista zanimljivo vidjeti kako su Hrvati i Hrvatska prošli u tom paralelnom svemiru, koji fizičar Susskind dopušta svojom teorijom struna, u kojemu je prestolonasljednik Ferdinand preživio, ali sreća je htjela drukčije i završismo u Kraljevstvu SHS, Kraljevini Jugoslaviji i na kraju u SFRJ. Za mlađe koji se ne sjećaju prethodne države u kojoj obitavasmo, reći ću samo kako je za mnoge od nas ta država bila zatvor, u kojoj se moralo paziti na to što govoriš, postojao je verbalni delikt, drugi je promišljao za vas koju glazbu trebate slušati, koje knjige čitati pa čak i kakvu frizuru treba uzoran omladinac njegovati. Vrhunac poniženja i maltretiranja, biti su povratci iz inozemstva, kada su vas strogi milicajci i carinici tretirali kao najobičnije lopove, temeljito vas pregledavajući i ispitujući, a pojedini su se "sretnici" nakon inozemnih posjeta morali javljati na posebne informativne razgovore u milicijske stanice.

No svaka sila dovijeka, kaže narod, pa je i tom tragikomičnom uređenju došao kraj i mnogi su se slobodarski nastrojeni građani ufali da će doći svjetlo i da u našoj vlastitoj državi neće mali običan pošten čovjek biti tretiran kao gnjida. Ponadali su se da ćemo tamnicu naroda, kako su neki zvali Jugoslavije, staviti negdje u zapećak našeg sjećanja i da ćemo se kao društvo nastaviti na pozitivne mitteleuropske tekovine, naslijeđene između ostalog i od austro-ugarskog društva kojemu smo nekada pripadali. I stvarno, sa Franjom krenusmo za Franjom i počesmo graditi našu vlastitu sudbinu i državu. Ali stoj, stanite, nismo kao razvijena zapadna Europa slijedili Franju - Franza Josepha, koji bijaše svojevrsni simbol uljuđene Europe i početka modernog građanskog i gospodarski uspješnog društva. Ne. Krenusmo za njegovim suvremenikom i zemljakom, jednim drugim Franzom ili Franjom. Život nam postade scenografija mračne i turobne mašte Franza Kafke. Krivi Franjo!

I dok je rat mogao biti izlika za puko preuzimanje pojedinih jugoslavenskih zakona u našu samostalnu i suverenu, dok su po slovu zakona nestajale tvornice jedna za drugom, dok su ukazom našeg Franje suci i odvjetnici postali viša kasta, nismo za to marili jer bili smo napokon svoji na svome, a naše smo redarstvenike slavili kao istinske junake. Ali tijekom vremena, donošenjem i prepisivanjem sve bezumnijih i represivnijih zakona, treniranjem discipline prema vlastitom pučanstvu, polako, a da to skoro nismo ni primijetili, ušli smo u kafkijansku zonu sumraka. Da budemo na čisto, nisu hrvatski zakoni po besmislu ni do koljena jugoslavenskim, ali par njih zasigurno će biti uvršteno u neku buduću antologiju apsurda. Kad vidim danas našeg satrtog osiromašenog čovjeka kako uplašen i ponizan preko savskog mosta dolazi do graničnog prijelaza u Slavonskom Brodu, unaprijed pripremljen na to da će možda ostati bez teško kupljene litre ulje, kilograma šećera ili kutije cigareta, ne znam zašto, ali naglo mi slike omraženih jugoslovenskih carinika dolaze pred oči. Kao da nije dovoljno ponižen što svoj novac ostavlja kod onih koji su ga gotovo jučer zasipali granatama, što životari popravljajući tuđu trgovinsku bilancu, dodatno ga zbunjuju i zlostavljaju izmišljanjem posebnih pograničnih pravila ne bi li mu do kraja zagorčali život. Ako doista vjeruju da će ova pogranična represija nad malim čovjekom izvući zemlju iz gliba, pitam se čemu će se sutra dosjetiti kada uđemo u zajednicu naroda bez granica. Kako će onda spriječiti Podravce da šopingiraju u Mađarskoj ili Zagrepčance u Sloveniji.

Ne utječe ta represivna zvijer samo na nas kao pojedince. Upitajte poduzetnike koliko su birokratsko-pravni eksperti suludih zakona i uredbi izmislili, koji ne štite poduzetnika, niti njegovu konkurenciju, niti zaposlenike, niti potrošače, niti ijednog drugog subjekta u gospodarskom životu, nego samo i isključivo pravničku kastu i neku imaginarnu državu. Ako ljudi doista tvore državu, kakav je to zakon koji odgovara državi, a ne odgovara većini njenog stanovništva. Mali primjer. Krajem prošle godine donesena je uredba o potrebi ponovnog upisa vlasnika poduzeća u sudske registre. Iscrpljene male poduzetnike to je koštalo najmanje 1700 kn od kojih je navodno 600 kn išlo državi, a 1100 kn javnim bilježnicima. U krajnje teškim gospodarskim okolnostima, uz golemi birokratski aparat, poduzetnici su sami trebali odraditi posao države i za to još masno podmazati debelu gusku. U hiper-reguliranoj državi s pučanstvu nepotrebnim i nerazumljivim zakonima, s odvjetnicima čiji sat košta kao desetak i više sati rada vrhunskog znanstvenika, sa sucima koji od stvaranja države imaju plaće daleko više od prosjeka visokoobrazovanih sugrađana, ipak nismo dostigli najosnovnija prava poput toga da svi redovito budu plaćeni za svoj rad ili da neko poduzeće uspije naplatiti obavljene usluge ili isporučenu robu.

No dobro je dok se radi samo o novcu. Štujući praksu pravosudne korektnosti, neću navesti državu, niti grad, niti bilo koje ime ali ću prepričati jednu kafkijansku pravnu prispodobu. U jednoj zemlji 2007/08. godine, gdje je već solidan postotak pučanstva i poduzeća imao računala, računalne mreže i pristup Internetu, odlučiše da bi valjalo donijeti i neke zakone koji će regulirati to područje. Bilo je i prije toga nekih propisa ali su bili krajnje neprimjereni i neprecizni, jednostavno nakaradni. Uzeli su tako vrli pravni eksperti strane zakone i uglavnom ih mehanički prepisali bez razumijevanja i bez provjere da li su ispunjeni osnovni preduvjeti za provođenje takvih zakona. Uostalom, jednom prigodom, bivši ministar znanosti te države, izjavio je da se već doneseni i izglasani zakoni, logično, ne moraju baš odmah i do kraja provoditi. Znali su svi da je liječnik, a ne pravnik pa to samo osta kao mala anegdota. Vratimo se mi ipak našim "informatičarskim" zakonima, koji su se pak odmah počeli provoditi. Jednoga dana iste godine, nazove me prijatelj, inače doktor informatičkih i računalnih znanosti, iz jedne zemlje, jednog grada, i reče: "Nećeš vjerovati kakav sam dobio poziv". "Kakav sad poziv?", upitah ga nadajući se da je nešto dobro posrijedi. "Poziv sa suda da budem sudski vještak u slučaju protiv navodnog pedofila koji dila neke slike preko Interneta", uzbuđeno odgovori prijatelj. "Al' ti si stručnjak za baze podataka i poslovne aplikacije i koliko znam nemaš pojma o računalnoj forenzici, a samo površno poznaješ računalne mreže i sigurnost" - odgovorim ja iznenađeno. "Da, ali vidiš, to njima ništa ne smeta. Sucu je dovoljno to da imam doktorat iz računalstva. Ima još. Koliko sam čuo, uključeno računalo su jednostavno isčupali iz struje i izuzeli zajedno sa svom ostalom informatičkom opremom". "Ne mogu vjerovati", rekoh prisjećajući se da u njegovoj zemlji nema školovanih niti po nekom priznatom certifikatu verificiranih računalno-forenzičkih profesionalaca. "I što si odlučio", upitah ga na kraju. "Pa naravno da mi ne pada na pamet", odgovori prijatelj dodavši: "Al' ne bih tom jadnom Josefu K bio u koži. Naći će nekog drugog umjesto mene. Možda sa većim egom i još manjim znanjem". Složih se da je to ispravna odluka, međutim, obuze me neka tjeskoba te ga zamolih da mi o tome više ništa ne govori, nadajući se da ono za što ne čujem, nije se ni dogodilo. Srećom, u toj je zemlji, kao i u Hrvatskoj 2009. pokrenut studij računalne forenzike pa za koju godinu možemo i mi i oni očekivati prve računalne forenzičare koji će, nadam se, spriječiti nastanak ovakvih situacija.

Nastavljajući na izneseno u prethodnoj kolumni "Karaoke društvo", nadodat ću kako je za priključenje modernim umreženim društvima potrebno ispuniti i neke zakonske preduvjete. Međutim, prethodno je potrebno obrazovati eksperte iz svih područja koji izvrsno razumiju informatičko-komunikacijske tehnologije kako bi bili u stanju organizirati, nadzirati, regulirati i upravljati procesima u postindustrijskom društvu. U zemlji, u kojoj su pravnici neizostavni u upravama ustanova, poduzeća, državnih agencija, koja ima cijeli set zakona koji se odnose na ICT, elektroničke medije i svezno, nedopustivo je da ti isti pravnici, sutra odvjetnici, suci, upravitelji, menadžeri, voditelji, tajnici i ravnatelji nemaju dostatna znanja kako bi i sami mogli, ravnopravno s informatičarima sudjelovati u provođenju tih zakona, pravilnom uspostavljanju i nadziranju sustava i osiguranju neometanog funkcioniranja svog okruženja. Kako su nam i prethodni i sadašnji predsjednici, te premijerka pravnici, trebamo li se nadati kako će nas oni izvući iz ove zone sumraka? Sjeća li se itko da se u nas neki pravnik pobunio protiv loših i nelogičnih zakona, da je neki sudac odbio suditi po očevidno neprovedivim zakonima? Ne, oni su lojalni svakom sustavu, svakoj vlasti i svakom gospodaru.

Poželite li skinuti pjesmu ili film s Interneta, pri čemu vjerojatno kršite autorska prava, imajte na umu da vas neki mrežni protokoli poput popularnog torrenta pretvaraju iz običnog prekršitelja u distributera nedopuštenih sadržaja. Naime, torrent protokol radi tako da će vam dopustiti skidanje nekog materijala s Interneta istovremeno pretvarajući vaše računalo u izvor istih tih informacija za druge korisnike (tit for tat shema). Nadalje, pojedini virusi, crvi i trojanci mogu vaše računalo pretvoriti u distributivni mrežni čvor spam e-mail poruka ili drugih nepoćudnih (pornografskih, pedofilskih) sadržaja što je sve i po našim zakonima kažnjivo. Neznanje i nepažnja vas ne izuzimaju od zakonske odgovornosti.