Ko ste vi, čuvari dvostrukog morala
Ko ste vi, da mlade ljude u svoje kalupe stavljate
Sive eminencije I,
Pekinška patka
Možemo li do cilja ako ne znamo put?
Pitaju se neki ima li u postindustrijskom, modernom društvu u kakvom živimo, mjesta i za druga zanimanja osim ICT i srodnih stručnjaka. Odgovor je dan već samim angažiranjem spomenutog filozofa J.F.Lyotarda (vidi Karaoke društvo) koji je napisao "Postmoderno stanje; Izvještaj o znanju u najrazvijenijim društvima" po narudžbi Sveučilišnog vijeća pri vladi Quebeca. Dakle, mjesta ima i za znanstvenike humaniste. Lyotard piše:
"Kao što su se nacionalne države borile za osvajanje teritorija, a zatim za nadzor nad upotrebom i iskorištavanjem sirovina i jeftine radne snage, moguće je zamisliti da se tako bore i za ovladavanje informacijama. Time se otvara novo polje za industrijske i trgovačke strategije, također i vojne i političke."
Na osnovu i ovog uratka savezna država Quebec izradila je plan razvoja u kojemu su strategijski naznačeni: aeronautika, informacijsko-komunikacijska tehnologija, biotehnologija i farmaceutska industrija. Dio društva koji se tada priklonio navedenoj strategiji ostao je gotovo netaknut aktualnom recesijom. Da li su naši lokalni čelnici konzultirali stručnjake i na sličan način se pripremili za sadašnjost i budućnost?
Kroz cijeli tekst, Lyotard se bavi znanjem, spoznajom, znanošću, obrazovanjem i organizacijom društva koje se mijenja pod utjecajem novih tehnologija i diktata učinkovitosti. Predviđa kako će se primat u obrazovanju morati pružiti informatičarima, kibernetičarima, lingvistima, matematičarima, logičarima. Povećanjem broja navedenih kvalitetnih stručnjaka doći će do daljnjeg napretka spoznaja u medicini i biologiji. Sve ostale stručnjake treba "proizvoditi" u minimalnom broju neophodnom za održanje društvenog sustava. Osim uvođenja obavezne nastave informatike i stranih jezika, naglašava i značaj prenošenja znanja prema potrebi, i izvan institucija, kod već aktivnih odraslih ljudi - dakle, nešto što danas nazivamo cjeloživotnim obrazovanjem. Pored najave merkantilizacije znanja, ide toliko daleko da proročki predviđa i promjenu klasičnih oblika obrazovanja u obrazovanje preko mreže, pri čemu bi klasični oblici obrazovanja služili tek kao priprema za korištenje tih umreženih znanja.
"Ukoliko je spoznaje moguće prevesti na informatički jezik i ukoliko se tradicionalni predavač može poistovjetiti s pamćenjem, didaktika se može povjeriti strojevima što povezuju stari način pamćenja (knjižnice, itd.) i banke podataka s pametnim terminalima kojima studenti mogu raspolagati... ... No izgleda sigurnim da delegitimnost i nadmoć performativnosti u oba slučaja otkucavaju kraj razdoblja Profesora – on nije sposobniji od memorijskih mreža prenositi utvrđeno znanje i nije sposobniji od interdisciplinarnih timova zamišljati nove poteze i nove igre."
Kako naše društvo u cjelini, pa samim time i naša lokalna zajednica kotiraju po ovim pitanjima već sam više puta spomenuo. U svim stupnjevima obrazovanja gotovo da prevladavaju upravo suprotni trendovi. Vrhunac primjene računala u obrazovanju su često potpuno neadekvatne i nekvalitetne PowerPoint prezentacije kojima se učenici i studenti nemilosrdno bombardiraju. Tek u nekoliko zadnjih godina, stidljivo se kroz nastavu provlače "Učilice" i materijali s Interneta. Iako su uglavnom repetitivnog, pasivnog karaktera ipak predstavljaju nekakav napredak. Inventivnog, maštovitog i kreativnog korištenja računala u nastavi ni od strane nastavnika ni od samih učenika gotovo da i nema. Obzirom na izrečeno, mogu li se onda Slavonski Brod (i županija u cijelosti) nadati probitku u već formiranom postindustrijskom informatiziranom društvu?
Mnogi to ne znaju, ali već smo jednom nogom bili tamo, bar u hrvatskim mjerilima. Naime, 1993. hrvatske tvrtke i ustanove su se prvi put organizirano predstavile na najvećem europskom sajmu informatike CeBit u Hanoveru. U društvu sa SRCE-m, FER-om, tvrtkom RING kao hrvatski predstavnik izabran je i naš Strojarski fakultet. Nastup je zaslužen prvenstveno zbog projektanta programskog paketa "ASIP - Automatizirani sustav informacija u poduzeću", brodske i hrvatske informatičke legende prof.dr. Nike Majdandžića. Brod i fakultet bili su tada svojevrsna avangarda hrvatske informatike. U to je vrijeme prof. Majdandžić osmislio, znatno prije "učilica", i prvi hrvatski program za interaktivno učenje na računalu "PUT -Paket programa za programirano učenje".
U sljedećih nekoliko godina, na poziv voditelja Foruma nastavnika Slavonije i Baranje, održao sam nekoliko seminara za nastavnike informatike triju slavonskih županija (OB, VS, BP). Bivši nastavnici tehničkog odgoja naprasno promovirani u nastavnike informatike, a i sami nastavnici informatike, teško su se nosili sa žestokim tempom kojim je napredovala informatička tehnologija te su trebali pomoć u uspostavi i organizaciji informatičkih učionica i same nastave. Također, održano je nekoliko tečajeva za nastavnike informatike na Strojarskom fakultetu. Surađujući cijelo to vrijeme s prof. Majdandžićem, uočili smo da će navedenim nastavnicima biti neophodna stalna pomoć kroz cjeloživotno obrazovanje te da bi im dobro došlo mjesto gdje bi uvijek mogli dobiti savjete i pomoć u vezi svojih problema.
Profesor je osmislio projekt, kontaktirao Ministarstvo te sam se ubrzo našao kod tadašnjeg Ministra obrazovanja Strugara, kojemu sam prezentirao ideju o Centru za kontinuirano obrazovanje nastavnika informatike. Ministru i njegovim suradnicima, ideja se svidjela te je obećao financiranje opreme za takav Centar u Slavonskom Brodu. Predloženo je da se Centar veže uz Učiteljski fakultet (tada Visoka učiteljska škola) čija se ispostava upravo osnivala u Slavonskom Brodu. U razgovoru s tadašnjim rukovodstvom CARNeta uspio sam dogovoriti i širokopojasnu internetsku vezu za OŠ "Hugo Badalić" u kojoj su Centar i Učiteljski fakultet bili smješteni. Osmišljen je i pokrenut poseban studijski smjer za učitelje s povećanim udjelom informatike. Radilo se na pripremi materijala za forum nastavnika informatike što je bila i osnovna svrha zamišljenog Centra. Ministar je održao obećanje te je u Brod stigla suvremena informatička oprema a ubrzo i širokopojasna Internet veza. Slavonski Brod je ponovo imao šansu da u jednom tehnološki naprednom području bude prvi u Hrvatskoj. Na osnovu brodskih iskustava, trebalo se širom Hrvatske, kao preslika, osnovati još nekoliko Centara.
Da je priča tu stala, sada bih slavodobitno oponirao kolumnistu Lukiću koji prenosi kako je provincija neizlječivo stanje, ali priča je, na žalost krenula dalje. Natezanje oko vlasništva opreme između ravnatelja škole i fakulteta, klevetnički tekstovi u lokalnom tjedniku, promjena lokalne vlasti, plašenje naroda sa zatvaranjem osnovne škole, razna opstruiranja i brojne druge gluposti dovele su do gašenja studijskog programa s informatikom te do toga da su „otjerani" ili su se povukli svi koji su se zalagali za funkcioniranje Centra. Nije održan niti jedan forum nastavnika a Učiteljski fakultet je uplovio u uzburkane vode iz kojih se, srećom, jedva izvukao.
Lukićeva/Andrićeva dijagnoza o provinciji pokazala se još jednom točnom te se Brod vratio u mirnu žabokrećinu mediokritetstva. Gotovo 10 godina kasnije, u Brodu se nije ništa promijenilo, iako postoje brojni stručnjaci s idejama i sposobnošću organizacije i realizacije originalnih projekata, ni u čemu pozitivnom nismo prvi.
