Mudri ljudi često znaju reći kako je najveće bogatstvo neke tvrtke, organizacije ili zemlje u njenim ljudima. Kada se ta tvrdnja smireno i trezveno analizira, teško joj se može naći zamjerke. Ljudi su doista osnova svega. Približavanjem datuma ulaska Hrvatske u EU te posebno produbljivanjem krize, kako na domaćem tako i na opće europskom terenu, u Hrvatskoj ponovo jačaju glasovi o pojačanoj emigraciji i odljevu mozgova. Podaci o iseljavanju naših, posebno mladih i visokoobrazovanih, sugrađana pokazuju kako je ovaj trend postao alarmantan te kako su u pravu bili eurofili koji su tvrdili kako se ulaskom u EU neće dogoditi značajan brain drain. Naime, on se počeo događati i prije samog ulaska Hrvatske u EU. Zbog dugotrajne krize,  znatnog gospodarskog pada i rasta nezaposlenosti u nekim zemljama EU, EU nije više tako primamljivo odredište za naše emigrante. Sve popularnije postaju Kanada i posebno Australija.

Jedan od gorućih problema koji hitno treba riješiti je sve veći broj znanstvenih novaka koji su doktorirali ili će uskoro doktorirati, a za koje nema mjesta na visokoškolskim institucijama, obzirom na moratorij dodatnog zapošljavanja u javnim ustanovama.

Ozbiljni eurofili spremno će potvrditi opasnost odigravanja ovog scenarija, ali će odmah ustvrditi kako će, ako se to i dogodi, posljedice biti znatno manje ozbiljne od crnih predviđanja euroskeptika, naravno, ako se na vrijeme poduzmu odgovarajuće mjere (a po tome smo svjetski poznati). Neki zanemarivu buduću emigraciju argumentiraju, u stvari, vrlo lošim obrazovanjem naših najistaknutijih kadrova, pozivajući se na činjenicu kako se među prvih 500 svjetskih sveučilišta pojavljuje samo zagrebačko i to na samom dnu. Takav argument dovodi nas do opravdanog pitanja tko će onda Hrvatsku izvući iz krize, ako je najobrazovaniji kadar tako slabe kvalitete?

Drugi argument je vrlo sličan, a svodi se na vrlo snažnu konkurenciju koja u EU vlada za svako radno mjesto. Opet, „eurofili" očekuju kako naši stručnjaci neće tako lako prolaziti na takvim natječajima. Postavlja se pitanje kako će tako nekonkurentan kadar onda podići konkurentnost hrvatskog gospodarstva za europsku utakmicu?

Sljedeći argument su i do 7 godina duge blokade radničke mobilnosti koje pojedine članice mogu uvesti prema našim građanima te, unatoč naizgled uređenom sustavu, nekad i vrlo dugo vrijeme potrebno za priznavanje hrvatskih diploma i kvalifikacija, ovisno o profesiji. Isti ti eurofili kao jednu od važnijih prednosti EU redovito navode mogućnost zapošljavanja u bilo kojoj zemlji članici.

Na kraju, osim još nekih manje bitnih argumenata, spomenut će tvrdnju kako, ako i dođe do emigracije, ona će biti malobrojna. U stvarnosti, brojevi su već zabrinjavajuće visoki, a ne može nas utješiti ni slična praksa koja se već događa u Rumunjskoj, Poljskoj pa čak i u Portugalu.

No, kada migracija i ne bi bila masovna, povlačeći analogiju na svima razumljiv nogomet, niti Dinamo ne rasproda svako ljeto cijelu ekipu, nego samo ključne pojedince. Jedne godine ode Čorluka, druge Modrić, treće Kovačić. Odu malobrojni, ali najkvalitetniji. Dovoljno da obezglavljeni Dinamo odigra još jednu razočaravajuću rolu u Ligi prvaka. Za razliku od nogometnih managera koji to bar dobro naplate pa pokoja mrvica možda dođe i do Dinama, Hrvatska prolazi puno lošije jer za svoje najbolje kadrove ne dobiva nikakvu odštetu, osim ako pod tim ne podrazumijevamo sredstva iz europskih fondova. No, kada odu najbolji kadrovi, tko će pisati EU projekte i tko će pokrenuti razvoj Hrvatske?

Prva i osnovna protumjera iseljavanju je otvaranje (kvalitetnih) novih radnih mjesta, no svi vidimo kako se to ne događa. Aktualna lokalna politika za trenutno stanje gospodarstva odgovornost prebacuje isključivo na vlast na nacionalnoj razini, no pojavljuju se novi kandidati koji drže kako se i na lokalnoj razini ovi problemi mogu i moraju rješavati. Međutim, mogu li i hoće li najkvalitetniji ljudi imati strpljenja čekati pokretanje lokalnog razvoja i namjeravaju li kandidati za gradske i županijske čelnike poduzeti hitne korake kako bi preduhitrili negativne migracije?

Rješenje ovog problema jedno je od ključnih pitanja za opstanak lokalnih sredina, a time i cjelokupne Hrvatske. Ne budu li Hrvati sami razvijali Hrvatsku, zasigurno to umjesto nas neće učiniti stranci, koliko god nam bili naklonjeni i dobronamjerni. Nadalje,opet nogometnim rječnikom, izgubimo li golgetere i majstore finese, pasa, golove će nam morati zabijati nezgrapni bekovi i halfovi, a to će ići malo teže. Hoće li se ulazak u EU, kao čarobno rješenje svih naših problema, na kraju ipak pokazati kao prvi čavao u našem lijesu, pokazat će vrijeme. Nama valja pozorno pratiti koja će nam rješenja za zapošljavanje i zadržavanje najkvalitetnijih ponuditi budući kandidati za župana i gradonačelnika.

Jedan od gorućih problema sve je veći broj znanstvenih novaka koji su doktorirali ili će uskoro doktorirati, a za koje nema mjesta na visokoškolskim institucijama, obzirom na moratorij dodatnog zapošljavanja u javnim ustanovama. Koje rješenje za te ljude (a ima ih i bit će ih i u Brodu) kani ponuditi lokalna politika, s obzirom da gospodarstva koje bi prihvatilo taj kadar nema, a država i ministar Jovanović za sada ne nude nikakva rješenja. Hoće li se i budući kandidati za gradonačelnika i župana na taj problem oglušiti kao da se njih ne tiče ili također misle kako nam ti ljudi nisu potrebni?

Dodatna opasnost koja nam prijeti nakon ulaska u EU,a o kojoj se u javnosti jako malo govori, je odljev burzovnog kapitala. Jeste li čuli naše političare iz bilo koje stranke (posebno vladajućih) kako se užurbano i ozbiljno pripremaju za ovu opasnost i pri tome redovito izvještavaju javnost? Toliko o našoj ozbiljnosti u pripremama za ulazak u EU. Dok su „eurorealisti" vrištali kako nismo spremni za ulazak u EU, „eurofili" su narod uvjeravali kako će poteći med i mlijeko, iako se već sada vidi kako smo precijenili svoje mogućnosti i kako bi mogla biti „skuplja pita neg' tepsija" (članarina veća od povučenih sredstava). Kao gubitak treba obračunati i velike troškove školovanja doktora znanosti s kojima ne znamo što bi pa će sreću vjerojatno morati potražiti u nekoj drugoj zemlji EU.